Fotopis s godišnjeg

© Danijel TurinaKako sam dosta sklon pretjerivanju s opremom – kad sastavljam popis svega što mi „treba“, dođem do iznosa dovoljnog za kupovinu malo boljeg auta – obično idem u suprotnost i završim s minimalnim fotografskim setom. Jedno tijelo, jedan objektiv, rezervna baterija, memorijska kartica, i zdravo. S vremena na vrijeme ipak poželim malo eksperimentirati sa stvarima koje s tim setom nije moguće snimiti. Recimo, budući da u pravilu snimam iz ruke, obično ne nosim sa sobom stativ, tako da produljene ekspozicije nisu opcija, a imam i ograničenja po pitanju mogućnosti snimanja pri određenim bojama svjetla u sumrak. Zbog toga do sada nisam snimio praktički nijednu fotku duboko plavog sumraka, jer mi negdje kod prelaska s narančaste na ljubičastu fazu usfali svjetla.
U skladu sa svojom minimalističkom filozofijom, obično nisam koristio ni filtre, čak ni polarizator. Jedan od razloga je to što je svaka dodatna stvar koju uzmem sa sobom svojevrsna dodatna briga, zbog koje obična šetnja u koju bih inače uzeo aparat postaje mukotrpna aktivnost ispunjena brigom za dijelove opreme. Ipak, povremeno mi se desilo da zbog toga propustim neke fotke koje bi mi inače bolje ispale, tako da sam ovaj put na Hvar odlučio ponijeti konfiguraciju potrebnu za polagano snimanje sa stativa.

Cokin P

© Danijel TurinaVeć dulje vrijeme sam bio na rubu da si kupim polarizator; uz sav minimalizam, polar je ipak jedna od onih stvari koje jako dobro dođu za snimanje neba i vodenih površina, budući da skida nepoželjne refleksije i proizvodi „urednije“ kadrove.
Razmišljao sam o kupovini navojnog za 67mm, ali zaključio sam da me dosta opterećuje ideja o kupovini novih filtra za svaki navoj objektiva, ili pak o izboru objektiva po promjeru navoja, kako bi mi na sve objektive išli isti filtri. Postoji i teorija o kupovini jednog velikog filtra sa step-down adapterima za svaki navoj objektiva, ali to mi se činilo kao vrlo čudno rješenje, pa sam se na kraju odlučio za Cokin P nosač filtra. Glavna prednost Cokina je cijena – za cijenu od cca 100-tinjak eura dobio sam nosač, adapter za 67mm, zaštitni poklopac, linearni polarizator, i tri ND gradijenta, od 1, 2 i 4 EV. Cokin nosač je kvadratni, s nekoliko mjesta za filtre, koji su u pravilu kvadratne pločice; navojni adapter, sićušni metalni komadić, uvije se u navoj na objektivu poput filtra ili step-down adaptera, a na njega se jednostavno natakne plastični Cokin nosač, koji se na adapteru može jednostavno rotirati. ND filtre sam kupio isključivo za zalaske sunca – u velikom broju slučajeva na fotki pregori dio neba, zato što između neba i ostatka ima previše blendi razlike. Cokin nosač je idealni način za korištenje gradijenata, budući da je liniju prijelaza između tamnijeg i prozirnijeg dijela pločice moguće pomicati u nosaču, i tako maknuti horizont sa sredine; štoviše, u praksi se pokazalo da se najbolji rezultati postižu kad se pokrije samo jedan kut slike, na kojemu postoji dio koji pregara, a gradijent to sasvim fino uravnoteži.
Pitate se „zašto linearni a ne cirkularni polarizator“? Kao prvo, linearni je bio skoro duplo jeftiniji od cirkularnog. Kao drugo, nije me previše brinuo navodni problem s dvostrukom linearnom polarizacijom (na filtru i na polupropusnom ogledalu unutar aparata za odlijevanje dijela svjetla do svjetlomjera i autofokusa). Zbog tog problema navodno SLR aparati ne bi trebali dobro raditi s linearnim polarizatorima, ali na webu sam pročitao stvarna iskustva korisnika E1 aparata s linearnim polarizatorima, i svi su se slagali da stvar radi. Zbog toga smatram sasvim mogućim da su konstruktori potiho promijenili način polarizacije ogledala, tako da sad LPL radi. Moje iskustvo u praksi pokazalo je da autofokus i svjetlomjer rade – a čak i da nisu radili, to me ne bi previše brinulo, budući da sam set filtara nabavio za snimanje sa stativa, s polaganim mjerenjem i potpuno manualnim radom, kao na srednjem formatu ili tehničkoj kameri. Zapravo, u većini slučajeva sam i koristio manualni fokus, jer mi je tako bilo lakše podesiti fokus na hiperfokalnu udaljenost, a bez micanja aparata radi usmjeravanja AF točaka. Što se tiče svjetlomjera, kod ovako preciznog rada on ionako daje tek orijentacijsku vrijednost, a ja sam većinu kalkulacija ionako radio u glavi, i eventualno nešto mijenjao ovisno o dobivenim rezultatima.
U praksi, ispostavilo se da Cokin ND pločice nisu posve neutralne – lagano zatopljavaju sliku, za nekoliko stotina Kelvina. To nije nužno loše, ali definitivno kvari balans boja preko čitave slike, i zbog toga je s njima potrebno biti oprezan i imati na umu taj njihov efekt. Postoje Singh-Ray pločice Cokin P formata, koje su potpuno neutralne i izrađene po zahtjevima profesionalaca, ali bitno su skuplje i preporučujem da poput mene prvo isprobate Cokin, pa ako se možete pomiriti s koloracijom, uštedjet ćete dosta para.
Ovdje moram posebno pohvaliti osoblje firme „Praxis“, zastupnika za Cokin. Za razliku od lošeg hrvatskog običaja, osoblje „Praxisa“ je bilo iznimno ljubazno i susretljivo – čovjek si je uzeo vremena, demonstrirao mi je sve što me je zanimalo, popričali smo o raznim fotografskim štosovima koji se mogu raditi s različitim filtrima, i čitavo iskustvo kupovine je bilo iznimno ugodno i pozitivno. Svaka čast.

Maglovite vode među stijenama

© Danijel TurinaRaspoložen za eksperimentiranje, htio sam isprobati sve stvari koje do sada nisam probao, a snimanje jako dugih ekspozicija na moru u duboki sumrak definitivno je jedna od tih stvari.
Za razliku od snimaka slapova na Plitvicama, koji ispadaju dobro čak i na 1/10s, ovdje sam ustanovio da prava priča počinje nakon 4s; zapravo, što dulje to bolje, s tim da zbog IR okidača, koji na mojem aparatu ne radi u bulb modu, nisam mogao okidati ekspozicije dulje od minute. To je bilo sasvim dovoljno, iako ću vjerojatno kupiti i žičani okidač koji tu opciju podržava. Jedna od zgodnih stvari s tako dugim ekspozicijama na valovitom moru je da čovjek nikad ne zna što će ispasti – svaka ekspozicija je različita, jer valovi drugačije zapljuskuju i daju drugačije efekte. Također, zbog postupne promjene boja svjetla u različitim fazama sumraka, mijenja se i kolorit fotografije, pa su boje vodene „magle“ prelazile od ružičaste preko plave, zelene, tirkizne, ljubičaste, do zelene i žute boje ulične rasvjete koja se u tom mraku probila do stijena. Tu stvarno treba eksperimentirati.
Što se tiče Cokin gradijenata, iznenadilo me je to što je ND8, onaj od tri blende, zapravo bio najmanje koristan, budući da praktički nema kadra na koji je moguće nalijepiti gradijent od tri blende a da izgleda prirodno. Zapravo sam najbolje efekte postizao s ND2 i ND4, pogotovo s ND2 od jedne blende, koji je bio taman toliko gust da malo uravnoteži odbljeske zalazećeg sunca na gornjim dijelovima kadra, toliko da ništa ne pregori. S druge strane sam ustanovio da na nekim fotkama kontrolirano pregaranje jednog kuta zapravo kadru daje zanimljivost i dinamiku, umjesto da ga upropasti, kako bih očekivao. To je dosta čudna stvar, treba se igrati i isprobavati svašta. S druge strane, polarizator mi se pokazao odlično, jer sam mogao s mora skinuti neke refleksije koje nisu koristile kompoziciji, i tako u slaganju kadra upravljati još jednim dodatnim elementom. Skidao sam ga s objektiva tek kad su mi ekspozicije na f/11 počele prelaziti minutu. Očekivao sam da će mi gradijenti koristiti daleko više nego stvarno jesu – u praksi, polarizator skupa s Cokin nosačem jedva da više napušta aparat, nešto kao sol koja ide u praktički svako jelo i samo je pitanje količine, a gradijente koristim kao specijalne vrste začina za rijetku upotrebu.
Ono što mi je pravilo ozbiljne probleme je jeftini stativ. Zapisujem mentalnu napomenu da prije sljedećeg većeg fotografskog izleta nabavim dobar, masivan stativ s kuglastom glavom (naravno s ugrađenom libelom) i sklopom za brzo fiksiranje (quick release plate). Plastična glava jeftinog stativa ima toliki „rad“ pod masom mojeg aparata, da nakon što fiksiram i otpustim aparat, zbog elasticiteta plastike sve skupa se nagne još koji stupanj. Definitivno ima smisla uložiti u dobar stativ, koji može činiti razliku između uspjele fotke i fotke s nagnutim horizontom.
Primijetio sam da snimam drugačije, sličnije ljudima koji koriste srednje i velikoformatnu opremu, a manje slično tehnici Leica formata. Više mi se ne da samo hvatati kadrove, nego planiram, smišljam unaprijed i provodim hrpu radnji prije pritiska na okidač, zbog čega praktički nemam neuspjelih fotki. Imam puno mikro-varijacija na istu temu, ali ukupno vrlo malo različitih kadrova. Možda bih trebao promijeniti i opremu, i uzeti nešto što bolje paše u taj stil? Možda, ali s druge strane sam primijetio i nešto drugo – zasićenje. Praktički sve sam isprobao, napravio, snimio. Sve skupa mi nema čar novosti i spontanosti, postao sam rutiner. Je li to dobra stvar ili ne? Pojma nemam. U svakom slučaju, vidjet ćemo kako će se to razvijati.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Naklapanja

Objavljeno: 12.06.2006.