Hibridna digitalna tehnika

Postoje dva osnovna načina dobivanja digitalne fotografije.

Prvi je direktni: unutar samog fotoaparata, svjetlost se bilježi na digitalni senzor (CCD ili CMOS), digitalizira i snima kao datoteka na memorijsku karticu. Drugi, danas poprilično zanemareni način, sastoji se od snimanja na film koji se kasnije razvija i skenira, pri čemu nastaje digitalna datoteka.

U oba slučaja, fotografija se pretvara u digitalni signal CCD senzorom, s tim da je u jednom slučaju senzor smješten u sam fotoaparat, a u drugom slučaju se nalazi u skeneru. Svaka metoda ima svoje prednosti i nedostatke; u slučaju digitalnog fotoaparata, prednosti su praktički trenutna raspoloživost digitalnog fajla, smanjena cijena fotografije, ekološki čišći proces (nema kemijskog procesa razvijanja, dakle utroška materijala i zagađenja okoliša), veća fleksibilnost u radu (nije potrebno mijenjati film svakih 36 okidanja, jer na veću karticu stanu stotine fotografija). Digitalni fotoaparati imaju daleko povoljniji odnos signal/šum u odnosu na film, mogu se prilagoditi različitoj temperaturi rasvjete, daleko bolje podnose povećanje ISO osjetljivosti (digitalni SLR fotoaparat na ISO 800 radi sasvim dobro, dok je ISO 800 film već iznimno zrnat) i jako dobro održavaju tonalitet u low key scenama, za razliku od slajd filma, koji u takvim situacijama jako gubi kvalitetu boje.

Prednost skeniranog filma je u tome, što bolji skeneri daju daleko, daleko kvalitetnije rezultate od senzora u digitalnom fotoaparatu. Stolni skener ima tri odvojena CCD senzora, za crvenu, zelenu i plavu komponentu. Digitlni fotoaparati, pak, koriste jedan monokromatski element i Bayerov mozaik, te matematičkim algoritmom nagađaju boju pixela. S obzirom na funkcioniranje algoritma Bayer interpolacije, zapravo je čudo da digitalni fotoaparati daju tako kvalitetne rezultate. Također, krivulja zasićenja filma i CCD senzora je drugačija, te oni na svjetlost reagiraju na posve drugačiji način. To se vidi u finalnim fotografijama, gdje kvalitetan film daje rezultate koji su na poetičan način lijepi, imaju prekrasan tonalitet, i svojevrsnu čaroliju svjetla i mekoće, kakvu je iznimno teško ili nemoguće dobiti digitalcem. To je, dakako, sasvim nebitno ako ste fotoreporter, ali ako slikate portrete, filmska karakteristika vam može biti nezamjenjiva.

Često se postavlja pitanje koja rezolucija digitalca odgovara rezoluciji filma. Odgovor nije jednoznačan - ovisi o tome koji film koristite. Prosječan 100 ASA slajd film daje rezoluciju otprilike ekvivalentnu SLR digitalcima od 4-6 MP. Teško je reći koliko točno, jer to dosta ovisi i o skeneru i drugim faktorima, ali ukoliko koristite stolni CCD skener, sa slajd filma 35mm formata dobit ćete rezultate koji na otisku jako podsjećaju na digitalac od 4-6 MP. Ako koristite film veće rezolucije (Velvia 50), rezultati će biti usporedivi s digitalcima od 8-11 MP, a ako koristite rotacijski skener, rezultat će biti poprilično bolji, ali ne toliko bolji koliko će vam neki ljudi dati naslutiti - jasnoća detalja bit će veća, ali problem s filmom na tako ekstremnim rezolucijama sastoji se u tome što povećanjem rezolucije skeniranja jače "vadimo" zrno, odnosno teksturu emulzije. U osnovi, prije ćemo dobiti neugodnu zrnatost, nego vidljivo povećanje rezolucije, što je pravi ograničavajući faktor kod izrade velikih povećanja. Zbog toga slike snimljene digitalcem čak i manje apsolutne rezolucije od filma daju rezultate koji znaju izgledati bolje - naprosto, slika izgleda čišće, jasnije. Također, slike snimljene filmom i digitalcem imaju šum na različitim mjestima; kod digitalca, šum se nalazi u sjenama, a svijetli tonovi su savršeno čisti. Kod filma, tekstura zrna se najbolje vidi u svijetlim područjima, npr. na fotografijama neba.

Skeneri imaju bitno manje problema sa šumom; šum je prisutan, ali većina skenera ga zna eliminirati višestrukim skeniranjem. Moje iskustvo pokazuje da je inherentni šum skenera u praksi moguće zanemariti; daleko prije ćemo se u praksi susresti sa zrnatošću filma, nego sa šumom skenera. Osim toga, skeneri "skidaju" 16-bita po komponenti boje, a digitalci 12 bita. Upitno je što to doista znači u praksi, ali moje iskustvo pokazuje da skenovi filma imaju specifičnu, prekrasnu karakteristiku tonaliteta, koju nisam uspio reproducirati digitalcem; daleko je vjerojatnije da je tome uzrok u drugačijoj reakciji filma na svjetlo, nego u karakteristici skenera, ali u nekim ekstremnim slučajevima, 16-bitna definicija komponenti mogla bi igrati ulogu.

Prašina je problem i digitalcima i filmu. Senzor digitalnog aparata izložen je prašini koja ulazi u tijelo aparata prilikom zamjene objektiva, ili tijekom rada zoom objektiva, koji u sebe i u tijelo uvlače prašinu. Isto se dešava i s filmom, ali ne predstavlja problem, jer se film premotava, pa ista površina nije trajno izložena prašini. S filmom prašina postaje problem za vrijeme skeniranja; unatoč pažljivom radu i čišćenju prašine neposredno prije stavljanja u skener, uvijek neka količina preostane, a čišćenje prašine s digitalnog fajla cloning toolom u Photoshopu naporan je i dosadan posao, kojeg bi svatko poželio izbjeći. Postoje ICE skeneri, koji koriste metodu skeniranja filma infracrvenim laserom, što očita samo ogrebotine i prašinu, nakon čega skeniraju film u vidljivom spektru i digitalnom metodom "počiste" prašinu i ostale defekte. Ta metoda je fantastično učinkovita, ali na žalost ICE skeneri u pravilu su višestruko skuplji od običnih.

Cijena opreme je druga priča. Ukoliko želite snimati film, možete opremu visoke kvalitete nabaviti u bescijenje. Neki stariji filmski aparat s manualnim fokusom iz osamdesetih godina (Canon, Nikon, Pentax, Minolta, Olympus - svejedno je, svi su dobri) poslužit će sasvim dobro. Ukoliko odaberete neki s dobrim svjetlomjerom, u dobrom stanju, i s kvalitetnom optikom, dobit ćete slike zapanjujuće kvalitete. U svijetu filma, nema neke posebne razlike u kvaliteti slike između fotoaparata od 700 kn i onog od 7000 kn; prednosti skupljeg svode se na svestranost funkcija elektronike, poput autofokusa i mjerenja svjetla, ali sama kvaliteta slike ovisi jedino o vrsti filma i kvaliteti objektiva. 50mm f/1.7 objektiv za manualni aparat možete dobiti za 200 -400 kn na sajmovima stare krame, a daje jednako kvalitetnu sliku kao najnoviji autofokus objektiv iste žarišne duljine i otvora blende. Konstrukcije objektiva se nisu baš toliko mijenjale s vremenom. Što se pak filma tiče, i u najjeftiniji i u najskuplji aparat možete staviti isti film, a današnje emulzije su jako blizu savršenstva. Amaterske slajd emulzije poput Fuji Sensie, ili Kodak Elitechrome, zadovoljit će i najveće sladokusce. Snimajući film, dakle, možete napraviti kompromis, i umjesto nove, skupe opreme, koja često sadrži funkcije koje vam zapravo ne trebaju, ali ćete ih svejedno skupo platiti, možete na sajmu krame kupiti dobar stari aparat kojeg vam neće biti žao trošiti u svakakvim okolnostima. Osobno, moram priznati da se poprilično ugodnije osjećam kad u nekim groznim okolnostima snimam s aparatom koji košta 700 kn, nego s digitalcem koji košta 10000 kn. Skener je skup, ali ga ne nosim ni u šumu, ni u neposrednu blizinu vodopada, niti postoji mogućnost da mi padne u more, ili da ga udarim o kamen.

U slučaju digitalca, cijena tijela izravno ovisi o cijeni senzora, tako da će moderno filmsko tijelo stajati 3000 kn (npr. EOS 33), a digitalno tijelo iste klase (EOS 20d) 13000 kn. To jednostavnom računicom daje 10000 kn vrijednosti digitalnog senzora, odnosno skenera kojeg svakodnevno nosite sa sobom na snimanje i izlažete opasnosti. U slučaju otkaza filmskog tijela, očito, šteta je daleko manja. Isto tako, malo veća i kvalitetnija memorijska kartica za moderni digitalac mogla bi vas stajati više od rabljenog filmskog sustava (tijelo i nekoliko objektiva). O diskovnom prostoru potrebnom za arhiviranje velike količine digitalnih fajlova već sam prije govorio.

Na prvi pogled, čini se da su moderni digitalci istisnuli film iz uporabe i preselili ga u "ropotarnicu povijesti". Za one primjene, gdje je bitna fleksibilnost, brza dostupnost fajla, gdje nije praktično razvijati film i tamo gdje digitalna fotografija izgledom bolje zadovoljava potrebe od skeniranog filma, to se već desilo; od ezoterije, digitalci su postali primarna, masovna tehnologija. Ipak, film ima svoje čari, postoje primjene za koje bolje funkcionira od digitalaca i bilo bi doista velika šteta ukoliko bi se filmska tehnologija posve povukla pred digitalnom najezdom. Unatoč tome što svakodnevno koristim digitalca, nisam se spreman posve odreći filma; tu i tamo, poneka rola Sensie ne može štetiti.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Naklapanja

Objavljeno: 22.02.2006.