Lude bobice

Nedavno sam napravio nešto što će se većini činiti poprilično iracionalno – naručio sam dva filmska tijela za svoj Canon EOS sustav. To bi zvučalo još koliko-toliko racionalno da već nemam 5d digitalno tijelo, koje je jedan od najboljih digitalaca uopće, san snova većine fotografa. O čemu se radi?

Zapravo, ja sam iznimno zadovoljan digitalnom peticom: napravio sam desetke A3 otisaka fotografija koje sam njime snimio, i moram reći da sam oduševljen. Portreti izgledaju trodimenzionalno, živo, briljantno, a pejsaži su oštri, prekrasnih boja i fantastične rezolucije. Većina fotki koje sam napravio peticom tehnički su tako dobre da sam zapravo po prvi puta otkad se bavim fotografijom prestao razmišljati o nabavci bolje opreme. Za kog vraga sam onda išao kupovati filmska tijela?

Kao prvo, filmske emulzije i njihova estetika u meni izazivaju nekakavu nostalgično-emotivnu reakciju, koju volim uključiti u fotografije. Može se to emulirati photoshopom do neke mjere, ali ne uvijek. Većina fotki koje snimam izgledaju točno onako kako želim kad ih uhvatim s digitalcem, ali u određenom postotku mi fali „ono nešto“ u atmosferi, kombinacija nesavršenosti emulzije, osobne uključenosti u proces izrade fotki kakav ide uz film, i prije svega boje slajd-filma, koje su često neponovljive i ne daju se imitirati digitalcem.

© Danijel TurinaNaravno, uz film ide gnjavaža povezana s nošenjem filma na razvijanje i sa razvijanja, svakodnevni iritantni sitni troškovi za film i razvijanje, neizvjesnost po pitanju budućnosti E6 procesa, smrad kemikalija koje ispušta film, gnjavaža sa skeniranjem i cloniranjem ogrebotina i prašine u photoshopu, otisci prstiju osoblja iz laboratorija, gubitak vremena na sve te tehnikalije koje nemaju puno veze sa fotografijom kao takvom – dovoljno, u svakom slučaju, da film kao opciju ne razmatram ozbiljnije zadnje dvije godine. Ali, prije tjedan dana sam pokušao svojim ultra-super digitalcem snimiti bobice tise; male, crvene, želatinaste i skoro prozirne. Svojedobno sam napravio par fotki sa Sensia slajdom na staroj Minolti, koje su me fascinirale bojama; želatinoznost bobica je savršeno prenesena. Prije dvije godine pokušao sam istu stvar snimiti Olympusom E1; nisam uspio. Bobice su izgledale, pa, kao crvene bobice; ni traga prozirno-želatinoznom dojmu, ni traga igri svjetla koja me fascinirala na filmu. OK, mislio sam si, ipak je to E1 – ima i boljih aparata; najbolji Canon će to sigurno bolje snimiti. U stvari, slike su ispale gore nego sa Olympusom; ili je čitava fotka bledunjava, ili bobice „pregore“. Sve fotke tog motiva koje sam napravio s digtalcima morao sam baciti jer ništa nisu valjale. Naprosto, boje nisu prave, to nije to. Nikakav racionalni razlog u prilog filma nije me bio u stanju motivirati da ga ponovo počnem koristiti, ali nemogućnost realiziranja željenog umjetničkog dojma digitalcem bila je sasvim dovoljna.

Film je, očito, u stanju uhvatiti neke stvari koje digitalci još uvijek nisu, isto kao što su digitalci u stanju loviti stvari koje s filmom nisam mogao ni zamisliti. Te dvije tehnologije se međusobno nadopunjuju i po mojem mišljenju treba koristiti obje, barem do točke kad digitalci budu u stanju reproducirati sve što može film.

Jedva čekam da dobijem u ruke filmska tijela koja sam naručio; s novim Canon autofokus objektivima, to će biti skroz druga priča nego sa starim manualnim Minoltama, i zanimaju me razlike. Naravno, ne pada mi na pamet objesiti digitalca o klin; zapravo, očekujem da ću golemu većinu svega snimati digitalcem, pogotovo spontane portrete u pokretu, za koje je potrebno ispucati veliku količinu fotki, što bi bilo neekonomično snimati filmom. Ali, za određenu vrstu atmosferičnih snimaka film je dušu dao, i očekujem da će biti zabavno. Jedva čekam.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Naklapanja

Objavljeno: 03.11.2006.