Stil

Nedavno sam razmišljao o zanimljivoj pojavi: fotografije dobrih fotografa poprilično su prepoznatljive; moguće je identificirati fotografa po njegovom stilu i izboru motiva, odnosno po atmosferi koju stvara svojim fotografijama.

S druge strane, početničke radove moguće je identificirati jedino kao početničke radove - svi su isti, bez obzira na motiv i "tehniku". Ono što je u svemu tome zanimljivo jest da početnici često trube o tome kako su svestrani - oni snimaju sve i svašta, od kukaca, preko pejsaža, portreta, ulične fotografije, djece, životinja, do sportskih natjecanja. S druge strane, dobri fotografi se drže jednog područja; jedni snimaju reportažne fotografije s prepoznatljivim stilom. Drugi snimaju pejsaže, i to ne bilo kakve, nego one koji najbolje "nose" njihovu ideju. Treći snimaju isključivo studijske portrete, četvrti se specijaliziraju za macro. Ono što im je svima zajedničko je stil, koji je teško verbalno definirati, ali koji se prepoznaje kroz fotografiju, i zapravo predstavlja duhovni potpis autora koji prožima sve aspekte djela. Takav stil "svestranim" početnicima posve nedostaje. Zašto je tome tako?

Ako bih morao nagađati, rekao bih da je to stoga što se početnici bore sa samom tehnikom - njima je izazov "mogu li snimiti ekstremni macro leptira", "mogu li snimiti urbanu fotografiju", "mogu li snimiti sportsko natjecanje", "mogu li snimiti portret", i tome slično. Njihova svestranost je zapravo posljedica pokušaja ovladavanja tehnikom, a radovi su otprilike od iste kvalitete kao i radovi u zadaćnici učenika na satu hrvatskog jezika - borba s osnovnim konceptima, bez književne vrijednosti.

Zamislimo sad fotografa koji može u bilo kojem trenutku otići na livadu i snimiti bolji macro kukca na cvijetu nego početnik može sanjati. On to može napraviti kad god poželi (odnosno, kad godišnje doba surađuje s takvim planovima). Pitanje koje se pred njega postavlja ne glasi "mogu li to snimiti", nego "želim li ja to snimati". Govore li meni išta kukci na cvijeću? Mogu li snimanjem takvih fotografija izraziti nešto od onoga zbog čega se bavim fotografijom? Iz odgovora na takva pitanja dolazi specijalizacija, te formiranje stila; izazov nije "mogu li snimiti leptiru oko tako da ispuni čitav kadar", nego "mogu li snimiti svoju ideju komponirajući svjetlo, leptira i livadu". Dobar fotograf počinje s emocijom, idejom, atmosferom koju osjeća. U tom trenutku, on traži motive, svjetlo, i refleksno namješta aparat kako bi i tehnika pratila ideju. Kad se sve navedeno poklopi, rezultat je stilski prepoznatljiva autorska fotografija.

Početnik koji ne zna kako se ponaša svjetlo na nekoj sceni, koji nije na čisto ni s tehničkim aspektom fotografije, koji se bori s pitanjima poput "koju blendu da postavim" i "gdje da izmjerim svjetlo", naprosto od svih sporednih pitanja nema mogućnosti posvetiti se unutarnjem proživljavanju, a to se na fotografiji i vidi - početnički rad najčešće odiše ponosom autora što je uopće uspio išta snimiti, i to je jedina "atmosfera" takve fotografije. Neki od početnika koji ovo čitaju nadurit će se, dok će se drugi pitati kako da nadiđu tu fazu. Naime, doista se radi o nadilaženju faze, jer svi fotografi koji su sada dobri, nekad su bili početnici koji su se veselili poput lisice u kokošinjcu kad im je po prvi put uspjelo nešto snimiti, pa makar to nešto uopće ne odražavalo njihove ideje i raspoloženja. Kao mogući odgovor, navest ću primjer vjerojatno najboljeg gitariste svih vremena, Mikea Oldfielda. Čovjek je nevjerojatno dobar - njegove gitarističke dionice apsolutno su netipične za zvuk gitare. Nisam čuo nikoga tko je u stanju svirati na takav način - njemu je gitara kao žicom spojena na duhovno stanje, i od instrumenta dobiva točno ono što želi - za razliku od loših gitarista koji iz instrumenta dobivaju ono što instrument najlakše realizira. Jedan od razloga zašto je Oldfield toliko dobar je to što nevjerojatno puno vježba. Čitao sam par priča ljudi koji ga znaju, i vele da taj čovjek valjda jede i spava s gitarom, a živi u studiju gdje ili vježba, ili sluša glazbu. Očito, vladanje instrumentom nije mu palo s neba. Za očekivati je da ista pravila važe za fotoaparat; onaj tko puno vježba, ovladat će aparatom, savladat će tehniku, i naučit će snimati čak i atipične stvari, ići protiv očekivanog, i sa strane motiva i sa strane tehnike. Te pojave neočekivanih fotografija, netipičnih, koje nisu na prvi pogled razumljive, najčešći su znak da imamo posla sa fotografom koji je nadišao i početničku i zanatsku fazu, i zašao duboko u kreativnu, jer je jedna od tipičnih reakcija na umjetnost zapravo nerazumijevanje i odbojnost od strane publike. Slikari čija se djela danas prodaju za milijunske vrijednosti u svoje doba su bili prezreni, upravo zbog različitosti njihovog stila, i to je jedan od razloga zašto je bolje biti fotograf amater nego fotograf profesionalac - naime, profesionalac će u takvoj situaciji jako loše proći, jer ako mu zarada ovisi o fotografijama, a one nisu po ukusu publike, završit će bijedno. S druge strane, amater, koji novac zarađuje nečim drugim, može si u fotografiji dopustiti totalnu kreativnost, bez ikakvog straha. Na žalost, rijetki amateri uviđaju tu ogromnu prednost svojeg položaja, i pokušavaju snimati blijede kopije radova profesionalaca, dok profesionalci sa svoje strane vrlo često čeznu za slobodom amatera.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Naklapanja

Objavljeno: 16.02.2006.