Uspon i uspon crno bijele fotografije

Ima li se u vrijeme kad digitalna tehnologija preuzima primat u fotografiji uopće smisla baviti klasičnom crno bijelom fotografijom?

Sve indicije govore da će upravo crno bijela fotografija prerasti u nezavisnu umjetničku formu koja će s uspostavom novog fotografskog poretka zadržati svoj ekskluzivitet i primat kod muzeja i kolekcionara. Najnovija istraživanja koje su proveli muzeji i aktivni kolekcionari umjetnina pokazala su da su neutemeljene tvrdnje proizvođača o stabilnosti boja kod novih načina ispisa i da su se čak i fotografije u boji pohranjene u optimalnim uvjetima velikih arhiva počele mijenjati.

Živimo u doba promjena. Tehnologija drastično mijenja naše okruženje i stvari s kojima dolazimo u kontakt. Za sve koji se bave fotografijom ovo je nepobitna činjenica. Promjene su neupitne, digitalna je fotografija sve više prisutna u svim područjima i nema sumnje da će u ne tako dalekoj budućnosti svrgnuti klasičnu fotografiju s prijestolja. Zadnja nada u opstanak kemijske fotografije su nove tehnologije koje su najavile drastično povećanje osjetljivosti filmova. Ne tako davno objavljena su 2 znanstvena rada o različitim metodama za povećavanje osjetljivost fotografske emulzije. Godine 1999. istraživači su ustanovili da format ion dopiran u emulziju povećava iskorištenje apsorpcije fotona za 10 do 15 puta (Belloni, J., Treuger, M., Remita H. & De Keyzer, R. – Enhanced yield of photoinduced electrons in doped silver halide crystals. Nature 402, 865 (1999)).

Godinu dana poslije druga skupina istraživača istraživala je nove vrste senzibilizatora koji efektivno povećavaju osjetljivost fotografske emulzije na svjetlo i do 2 puta (Gould, I. R., Lenhard, J. R., Muenter, A. A., Godleski, S. A. & Farid, S. – Two-electron-sensitization: a new concept for silver halide photography. Journal of the American Chemical Society 122, 11943 (2000)). Još se uvijek ne zna kolika je tehnološka upotrebljivost ovih otkrića i da li ih je moguće kombinirati. Uspije li njihova upotreba u praksi, teorijski bi se osjetljivost klasičnih filmova mogla povećati za 30 puta, konzervativna procjena bila bi povećanje osjetljivosti za 10 puta. Kako su filmovi od ISO 1600 već odavno u arsenalu svakog fotografa koji radi u lošim svjetlosnim uvjetima, ISO 16 000 uskoro bi mogao postati novi standard za tu vrstu fotografije. Hoćemo li uskoro naše foto aparate baciti u smeće jer im je mjerni raspon ograničen do ISO vrijednosti 6400? Malo vjerojatno jer ipak nema puno fotografa kojima treba tako velika osjetljivost, no uz nove generacije objektiva koji imaju sve manje otvore zaslona, pogotovo kad su u pitanju super zoom objektivi raspona i do 500 mm, film sitnog zrna i visoke osjetljivosti od ISO 800 - 1600 zasigurno bi udahnuo svježu krv klasičnoj fotografiji. Čak i ako dođe do implementacije ovih tehnologija digitalna će fotografija zasigurno postati dominantan oblik u potrošačkom području, a film će još neko vrijeme opstati samo kao egzotična tehnologija uskog kruga profesionalnih fotografa. Pa ipak postoji tip fotografije kojemu prema mišljenju mnogih ne prijeti opasnost. To je klasična crno-bijela fotografija.

Kojim argumentima možemo opravdati ovu tvrdnju? U principu pravi argumenti ne postoje, to je više osjećaj koji se zasniva na nekim pokazateljima. Često se u raspravama o budućnosti fotografije povlače paralele, jedna vrlo zgodna je o konju i automobilu. Konj je nekad bio osnovno prijevozno sredstvo, za pojedinačni ili skupni transport. Vukao je tramvaje, kočije i zaprege, a pojedince je nosio na leđima. Pojavom automobila potpuno je izgubio važnost u tom segmentu našeg života. Pa ipak i dalje postoji veliki broj ljudi koji naprosto obožava jahati i još veći broj koji bi to želio, ali si ne može priuštiti. Naša nova svakodnevna potreba nije konj, nego automobil. Ali konj je još uvijek prisutan, ovaj put kao statusni simbol. Mišljenje mnogih je da takva sudbina čeka i klasičnu crno-bijelu fotografiju. U pojedinim dijelovima svijeta ta je pojava već prisutna. Amerika je daleko najveće tržište fotografija i pokazatelj trendova, a tamo klasična crno-bijela fotografija kotira bolje no ikad. Zasigurno gledate puno filmova. Ako tom prilikom obraćate pažnju na scenografiju koja okružuje glumce primijetit ćete da se u američkim filmovima na zidovima bogatih dnevnih boravaka, elitinih ureda ili luksuznih spavaćih soba nalaze fotografije, preciznije, crno-bijele fotografije. Muzeji, galerije i kolekcionari druga su kategorija koja potražuje takve radove. Oni traže radove poznatih imena ili budućih zvijezda, no tržište postoji i prilično je veliko. I dok se kod nas na TV aukcijama i u gradskim galerijama prodaja vrti oko ulja na platnu akademijom ovjenčanih slikara, u industrijski razvijenom svijetu poznata imena javnog života bez imalo dilema kupuju fotografije. Imaju svoje galeriste koji im nalaze i nude radove koji će obogatiti njihove kolekcije. Nemojte misliti da je to samo zato što taj sloj ima veliku kupovnu moć. Kupovina umjetnine, a u tu kategorija pripada i fotografija, najčešće se odbija od poreza, a kad se stvori dobra kolekcija njezinim se izlaganjem može dosta zaraditi.

Klasična crno-bijela fotografija ima još jednu stavku koja joj podiže ugled pa samim time i cijenu. Ona je ručni rad. I dalje je na cijeni fotografija koja se radi na baritnoj podlozi, klasičnom kartonu. Pokušaj ulaska u svijet umjetnosti na papiru s plastificiranom podlogom unaprijed je osuđen na neuspjeh. Naime baš takva, najklasičnija fotografija zahtijeva pažljivu ručnu obradu i nastaje u dugotrajnom procesu koji je nemoguće strojno reproducirati. Osobni rad je još uvijek na cijeni, strojno umnožavanje nije. I na kraju tu je još jedan čimbenik, za izradu kvalitetne crno-bijele fotografije potrebno je jako puno talenta, rada i iskustva; i to na dvije fronte, prilikom snimanja i prilikom rada u foto laboratoriju. Iako postoje izuzetno talentirani fotografi koji koriste usluge profesionalaca specijaliziranih za laboratorijski rad, oni najveći i najpoznatiji majstori su u oba područja. Već postoji slična struktura u digitalnoj fotografiji, mnogo se fotografa koristi uslugama profesionalnih dizajnera koji su specijalisti za rad u Photoshopu. Svi mi volimo prčkati po računalu i obrađivati fotografije, no za pravu razinu vještine treba izuzetan trud i mnogo talenta. Nedavno sam vidio sjajan portret dirigentice snimljen iz perspektive orkestra. Ne zna se tko je za njega zaslužniji, fotograf ili osoba koja je napravila digitalnu obradu. Naime fotograf je snimio dirigenticu za vrijeme probe. Nakon toga, na dan premijere snimio je i publiku. Sada na red dolazi "digitalni umjetnik". Trebalo je spojiti dvije fotografije i ne samo to. Koncert nije bio rasprodan pa se u dvorani nalazilo poprilično praznih sjedala. Dirigentica je zaklonila dobar dio publike pa su osobe koje je pokrila preseljene u prazne stolice. Ogromna koncertna dvorana za 2000 osoba osvijetljena je sa samo 4 studijske bljeskalice, što znači da su osobe bliže bljeskalicama bile znatno svjetlije od onih koje su bile udaljenije. Taj problem je također popravljen digitalno. Ukupna bilanca: 24 sata visoko stručne digitalne obrade. Tko je na kraju zaslužniji za uspjeh fotografije, fotograf ili digitalni umjetnik?

Usporedimo ovu priču s načinom na koji je pedesetih godina radio Ogle Winston Link. Petogodišnji projekt dokumentiranja američkih parnih lokomotiva prije povlačenja iz upotrebe završio je s 2400 negativa i dijapozitiva velikog formata. Link je veliki broj fotografija napravio noću jer su neki od vlakova vozili samo u tom periodu. Radio je s tehničkom kamerom formata 4 x 5 inča pa je za dobru dubinsku oštrinu morao koristiti mali otvor zaslona, brzina zatvarača bila je 1/200 do 1/400 sekunde, a osjetljivost tadašnjih filmova kretala se od ISO 24 za filmove u boji do ISO 100 za crno bijele filmove. Na mnogim je fotografijama besprijekorno snimljena ne samo cijela kompozicija u pokretu već i ogromni prostori pokraj kojih vlak polazi, na primjer auto kino na otvorenom ili skupina djece koja se kupa u rijeci ispod željezničkog mosta dok kompozicija tutnji visoko iznad njihovih glava. Za rasvjetljivanje tako velikih eksterijera Link je koristio do 60 bljeskalica. Ponavljanja nije bilo, štoviše neke od bljeskalica često su bile s druge strane tračnica pa bi prolazak vlaka presjekao sinkronizacijske kablove za okidanje bljeskalice. Nije bilo ni digitalne tehnologije koja je omogućila fotografu iz prvog primjera da skenira negativ i naruči popravak grešaka u rasvjeti.

Zašto sam ispričao ove dvije priče? Zato jer postoje neke sličnosti. Digitalna obrada je krasna pojava, omogućuje nam nevjerojatnu fleksibilnost u radu (iako ta fleksibilnost ne bi smjela biti opravdanje za nemar). Klasična crno-bijela fotografija također dozvoljava poprilično manipulacija, nešto prilikom razvijanja negativa i još više prilikom izrade povećanja. Mnogi alati u Photoshopu napravljeni su po uzoru na slične procese u klasičnoj crno bijeloj fotografiji. No postoje i velike razlike, jednom kad je digitalna obrada završena, moguće je napraviti neograničen broj istovjetnih kopija, no kad iz foto laboratorija izađe fotografija na baritnoj podlozi, napraviti drugu u potpunosti istu nije trivijalna procedura, pogotovo ako su prilikom izrade bile u upotrebi različite tehnike manipulacije, poput kontrole lokalnog kontrasta, zadržavanja ili nadosvijetljavanja. Upravo ta specifičnost održava privlačnost takve fotografije kolekcionarima i muzejima i razlog je zašto mnogi vjeruju da će i u digitalnom svijetu budućnosti klasična crna-bijela iako potisnuta na margine ipak opstati.

Kategorija: 
Foto Naklapanja

Objavljeno: 06.03.2007.