Jan Saudek – U vrtlogu strasti

Uoči pristupanja Hrvatske u EU u suradnji s Veleposlanstvom Republike Češke u Zagrebu u četvrtak 16. svibnja 2013. u Glipkoteci HAZU, Medvedgradska 2, Zagreb, otvorenje je izložbe fotografija poznatog češkog fotografa Jana Saudeka. Otvorenje izložbe je u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 9. lipnja 2013., a moći će s pogledati preko tjedna od utorka do petka u vremenu od 11 do 19 i vikendom od 10 – 14 sati.

Kao posebna gošća najavljena je Sara Saudkova: model, muza, bivša supruga i suradnica Jana Saudeka. Na otvorenju o izložbi će govoriti dr. Željka Čorak, član suradnik HAZU, izložbu otvara Nj.E. Martin Košatka, veleposlanik Republike Češke u Zagrebu.

Image © Jan Saudek

Tekst izložbe je napisala ugledna povjesničarka umjetnosti, teoretičarka fotografije,  autorica brojnih knjiga o umjetničkoj fotografiji u nakladništvu uglednih europskih nakladnika znamenitih fotografa Daniela Mrazkova (r.1942.):

Jan Saudek. Najpoznatiji suvremeni češki fotograf. Obožavan i anatemiziran, slavljen i osporavan, poštovan i proklinjan. S iznimnom pozicijom u kontekstu razvoja češke i svjetske fotografije. Stoga što je jedinstven, jedan jedini u svome fahu. Njegovo stvaralaštvo nije dio nijednog misaonog ili generacijskog pravca, nije ga moguće nikome pridružiti, nikamo svrstati. Ako tako i učinimo, u toj „ladici“ naposljetku opet ostane sam.

Image © Jan Saudek

Njegovo kontroverzno djelo – smjelo poniranje u ljudske osjećaje, nagone, strasti, svijest i podsvijest – ima puninu djela velikih umjetnika. Stilsku, misaonu i izražajnu. Ni u jednom razdoblju nije skrenuo sa svoga puta.

Jan Saudek savršeno je uspio preduhitriti svoje vrijeme. Stvarao je inscenirane fotografije znatno prije pojave vala inscenirane fotografije. Manipulirao je slikom odavno prije nego što je manipulacija došla u modu. Fotografirao je sam sebe davno prije nego što su to u svijetu počeli činiti protagonisti novog vala egzistencijalizma. Pratio je tijek vremena puno prije nego što je drugima to palo na pamet.

I nikad se nije prilagođavao ni onome što se upravo nosilo ni onome što je bilo poželjno. Uvijek je tvrdoglavo bio svoj, iako je zbog toga, osobito u totalitarnom političkom sistemu, teško trpio. Nikad nije bio podložan naručiteljima. Unatoč tomu što je za njega, slijedom iskustva židovskog djeteta koje je stradalo u ratu, materijalni imetak jedno od mjerila vrijednosti njegova rada.

To što svojom iznimnošću i uspjehom izaziva, bilo prividnu, bilo istinsku nesklonost psihički manje snažnih kolega, to je posve prirodno. Saudekov je osobni problem to što ga to ranjava.

Image © Jan Saudek

Čitavo Saudekovo djelo proizlazi iz vizije. Proizlazi iz čežnje za slobodom. Za drugim, svojim vlastitim svijetom, gdje se ispunjavaju svi ljudski snovi, strasti, užitci i tajne perverzije. Ono što je ponajprije provokativno na Saudekovim fotografijama -  to su ta pitanja ljudskoga identiteta. Budući da je riječ o veoma intimnom djelu, zapravo autobiografskom, jer Jan Saudek nikad nije fotografirao ništa drugo doli svoj život i svoj svijet, ono se razvija i mijenja sukladno razvoju i zrenju svoga autora.

Sve do kraja sedamdesetih njegove su fotografije emocionalno snažno slavljenje „ljudske obitelji“ – apoteoza ženskosti,  muškosti, majčinstvu, očinstvu, djetinjstvu, ljubavništvu ... Saudek je očaran preobrazbama odrastanja, privlače ga pitanja rođenja i smrti,  dimenzije ljubavi i ljudskosti. U njegovim se fotografijama najjače emocije prožimaju s patosom i nježnim humorom. Tako tvori simbole OBITELJI ČOVJEKA, koji se teško mogu prevladati.

U osamdesetim godinama u njegove snimke ulazi dvostrukost osjećaja – odnos ljubavi i mržnje, iskrenosti i prijetvornosti, ljepote i ružnoće, mladosti i starosti. Proturječni elementi tvore dramatičnu napetost i istodobno se uzajamno dopunjavaju stvarajući novo značenje. U odnos između ŽENE i MUŠKARCA ulazi ironija, čak cinizam.  Da, i agresivnost i – sudbina. To je igra. Borba. Za vlast nad onim drugim. Priče su to o ljubavi i njezinoj propasti, ponekad i tragične. Erotičnost fotografija toga razdoblja dobiva na intenzitetu.

Devedesete godine donose pak pitanja o smislu života. Tematiziranja tjelesnosti. Agresivan životinjski nagon koji seže do perverzije, do stanovite mjere mazohizam. No Saudekova opsjednutost tijelom, i to svakojakim, uključujući i veoma staro, debelo i deformirano, nije vođena modernom estetikom ružnoga, nego je, upravo obratno, ispunjena stanovitim, gotovo radosnim erotskim hedonizmom. Napetost između nasilja, odvratnosti, seksualnosti i likovnosti slike daje Saudekovim snimkama doduše šokantan, ali emocionalno veoma sugestivan ton. Insceniranje njegovih fotografija s vremenom je sve zahtjevnije, broj „glumaca“ sve je veći, odjeci inferna sve glasniji – kao da ta legendarna Saudekova potraga za rajem prolazi kroz čistilište. Domene tragedije i komedije u svojim se vrhuncima u tom razdoblju naposljetku i susreću. Njihova je zajednička sfera razdor, koji tvori bit ljudske situacije, ljudske sudbine na ovom svijetu. U devedesetim godinama Saudek, taj spretni redatelj mistifikacija, snažno razvija „ljudsku komediju“, onu suludu igru potomaka Adama i Eve, predaka čovječanstva, i dolazi do pokorne spoznaje: prezentira čovjekov udes u njegovom sudbinskom temeljnom razdoru.

Image © Jan Saudek

No, u novom tisućljeću u Saudekovu se djelu zatvara  zamišljeni  krug usuda ljudskoga života. I opet je tu nevinost, spoznaja, kušnja, grijeh, rođenje ... i opet iznova i stalno u krug.

 Čitav Saudekov opus veoma je intiman i on sam je u njemu veoma ranjiv. Neprestano riskira da će se promatrač njegovih djela, što zbog nedoumice, puritanstva ili nerazumijevanja, naljutiti i – prasnuti u smijeh. I tog je rizika svjestan cijeli svoj život. Ali koliko god njegove fotografije razmatraju najosjetljivije i najspornije strane ljudskoga postojanja, u cjelini su one moćno slavljenje ljudskosti. I upravo je to ono osobito, provokativno izazivanje ljudskosti, kojemu ništa što je ljudsko nije strano, a što Jana Saudeka čini posve jedinstvenom figurom suvremene fotografije.

Daniela Mrázková

Jan Saudek rodio se u Pragu 13. svibnja 1935. Potkraj II. svjetskoga rata s bratom blizancem Karelom bio je odveden u koncentracijski logor Teresienstadt. Nakon rata pohađao je grafičku školu u Pragu. U to je vrijeme iz američkih časopisa upoznavao radove najpoznatijih svjetskih novinskih fotografa, oduševljavao se stripom i zabavnom glazbom.  Od 1950-ih godina počinje se baviti fotografijom, njegove rukom obojene crno-bijele fotografije nisu nailazile  na razumijevanje okoline, a često bile i pod političkom represijom. Od velikog je utjecaja na njegovo fotografsko razmišljanje imao katalog svjetski poznate izložbe „Čovjekova obitelj“ koju je organizirao američki fotograf Edward Steichen. Potkraj 1960-ih boravi u SAD-u, priređuje i nekoliko izložaba. Godine 1972., kako sam kaže, „nalazi svoj zid“, koji će poslije predstavljati pozadinu njegovih fotografija. Sve je veći broj njegovih izložaba u inozemstvu (SAD, Francuska, Zapadna Njemačka, Velika Britanija, Italija, Švicarska, Poljska, Australija), kritičari sve više pišu o njegovim radovima, u Milanu 1981. izlazi njegova prva monografija „Il teatro della vita“. Od 1984. slobodni umjetnik. Izlagao na više od 400 izložaba diljem svijeta, mnoga njegova djela nalaze se u zbirkama najuglednijih muzeja. Objavio 20-ak knjiga fotografija. Retrospektivna izložba radova ovoga, po mnogima kontroverznog umjetnika, održana je u Pragu 2005–06. Bavi se i slikarstvom.

Kategorija: 
Foto Događanja

Objavljeno: 14.05.2013.