Usporedba E1 - 5D

Usporedba ova dva aparata napravljena iz pozicije kao da se radi o dva različita formata.

Nedavno sam sa Olympus E1 aparata prešao na Canon 5D. Ako kažem da sam kao fotograf kroz godine navikao na 35mm film, a Canon 5D je prvi aparat koji ima full frame 35mm senzor u dovoljno jeftinom i kompaktnom tijelu, shvatit ćete glavne razloge. Dio razloga za prijelaz je dakako i to što je Olympus kasnio s izlaskom nasljednika E1, koji sa svojih 5MP baš i ne prati moderne standarde više klase, ali pravi razlog je izgled slika na 35mm formatu, te veliko i pregledno tražilo.
Aparat je kod mene već oko tjedan dana i mislim da mogu napisati dojmove koji nisu sasvim „na prvu loptu“, iako je možda
prerano za krajnje ocjene koje je moguće
napraviti tek nakon mjeseci i godina
svakodnevnog korištenja.

Za početak, da razveselim korisnike Olympusa E1: po , ravnoteži mase, taktilnom i vizualnom dojmu, E1 je za barem pola klase, ako ne i cijelu klasu bolji aparat. Na 5D možete naći takve iritantne stvari kao što su plastični poklopci odjeljaka za bateriju i karticu, kakve obično imaju aparati niže klase. Raspored kontrola je za klasu bolji na E1, koji ima bitno više oduševljavajućih, i bitno manje iritantnih stvari – ipak, većina razlika se svodi na različite načine na koje ćete napraviti istu stvar. Isto tako, u praktičnom radu s aparatom jedina razlika koju ćete primjetiti između ta dva aparata je veće i preglednije tražilo na 5D, te bolje snalaženje autofokusa u uvjetima slabog svjetla. Olympusovi ZD objektivi fokusiraju jednako brzo i tiho kao Canonovi USM objektivi, i tu nema praktički nikakve razlike. I na jednom i na drugom sustavu prsten manualnog fokusa radi glatko i precizno, s tim da je na Olympusu fokus elektronski kontroliran, a na Canonu mehanički. U praksi se razlika ne primjeti, osim u tome što je na Olympusovom malom tražilu bitno teže pogoditi točku savršenog fokusa. Ono gdje Canon briljira je fokus u lošim svjetlosnim uvjetima. Olympus tu zastane, razmisli i polako fokusira, što je dovoljno samo za slikanje statičnih predmeta. Canon je brži, sigurniji, pouzdaniji, i s lakoćom odrađuje teške zadatke poput praćenja djece u igri pri slabom svjetlu. Pri normalnom svjetlu praktički nema razlike u ponašanju single autofocus moda na oba aparata; oba su munjevito brza i precizna. Servo AF mod na Canonu pak radi bitno bolje nego C-AF mod na Olympusu, i to toliko bolje da se u Canon možete pouzdati da će odraditi posao, dok je Olympusov servo mod prespor da bi učinkovito pratio pokretnu metu. Nadajmo se da će Olympus u idućoj generaciji elektronike riješiti taj problem.

Što se tiče dubine buffera i transparentnosti rada, aparati su dosta izjednačeni u RAW modu – Olympusovih 12 i Canonovih 17 fotki u bufferu sasvim su dosta da s brzom karticom poput Ultra II ili Extreme III ne naletite na ograničenja. Ako snimate jpeg, Canon je tu bitno bolji, jer Olympus iz nekog razloga jpeg snima duplo sporije nego RAW, i treba mu jako puno vremena da isprazni buffer. Olympusovi aparati nove generacije (E500, E330) riješili su taj problem, tako da će i nasljednik E1 vjerojatno biti dobar po tom pitanju, ali E1 jako zaostaje.

Ukratko, E1 se kao aparat izvrsno pokazao u usporedbi; ako zanemarimo manje tražilo, ukoliko imate E1 možete mirno spavati znajući da se vaš aparat u praksi ponaša posve slično višestruko skupljem Canonovom aparatu, i da je samo do ergonomije, kvalitete izrade i subjektivnog dojma pri korištenju, dao bih mu bitno više ocjene nego Canonu. Tu uključujem i ultrazvučni čistač senzora, koji na Olympusu toliko dobro radi posao da u dvije godine skoro svakodnevnog korištenja nijednom nisam morao čistiti senzor. Na 5d već imam nešto prašine na senzoru, koja postaje vidljiva na manjim otvorima blende. Osim toga, po prvi puta nakon dvije godine moram
brinuti o tome hoće li padati kiša;
E1 je savršeno imun na takve sitnice.

Što se tiče kvalitete slike, tu je stvar obrnuta. Da počnemo od zaključka: 5D je po praktički svim točkama usporedbe dvostruko bolji. ISO 1600 na Canonu jednako je upotrebljiv kao ISO 400 na Olympusu, a ISO 800 na Canonu izgleda kao ISO 200 na Olympusu. To je razlika za pune dvije blende, i opravdava Canonovu reputaciju niskošumnog aparata. Doduše, tu treba naglasiti da se E1 i 5D sa šumom nose na različite načine; E1 je apsolutno čist na ISO 100, dok se na 5D u sjenama uvijek opaža neka razina chroma šuma. S druge strane, kod E1 šum postaje ravnomjerno jači s dizanjem ISO vrijednosti, dok kod Canona to nije slučaj; tamo gdje bi šum pokvario sliku na E1, na 5D na ISO 800 slika izgleda praktički jednako glatko i savršeno kao na ISO 100, a jedine naznake šuma opažaju se u dubokim sjenama, gdje je vidljivo i nešto bandinga. Većinu toga ste mogli vidjeti na dpreview i drugim siteovima, pa neću previše duljiti. Što se tiče rezolucije, apsolutno nema usporedbe – 5d ima dva i pol puta veću rezoluciju, i to nije napuhana brojka, jer je 5d na 100% bitno oštriji nego E1 na 100%, toliko da nisam mogao vjerovati svojim očima kad sam pogledao prve fotke na 100%. 5D praktički ne treba sharpening na fotkama, za razliku od E1 kod kojega sharpening mora biti čak prilično agresivan da bi se izvukli detalji. To je na E1 slučaj čak i s vrhunskim objektivima; senzor naprosto ima deblji low pass filter nego 5d, a on omekšava fotke. S druge strane, E1 nema nikakvih problema s moireom i lažnim detaljima, za razliku od 5D koji ima problema s lažnim detaljima na Nyquistovoj granici, ali to vam samo govori o kvaliteti senzora i objektiva. Imam dojam da bi Canon objektivi koje sam koristio mogli pokriti bitno veću rezoluciju od 12.8MP na 5D; mislim da bi bez problema išli do 22MP, pa i dalje.

Isto tako, na temelju promatranja slika s 5D moram zaključiti da je senzor jako konzervativno projektiran, i da se s tom tehnologijom bez problema može napraviti dvadesetak MP rezolucije prije nego se dotaknu granice kvantne statistike. Pixeli na 5D su ogromni, 8.2 mikrona. Za usporedbu, Canon 20d ima 6.4 mikronske pixele, E1 ima 6.8, Phase One P45 digitalna leđa 6.8, P25 digitalna leđa 9, a Leica Digital Modul R ima 6.8 mikrona. Pixeli na E1 su „mesnati“, s iznimno kvalitetnim signalom na ISO 100, koji proizvodi vrhunske rezultate po pitanju tonskih prijelaza i neke teško opisive dubine i trodimenzionalnosti fotke, kakve sam rijetko viđao drugdje. Canon 5D je u tome čak i nešto bolji, barem ako se fotke konvertiraju u Canonovom Digital Photo Professional RAW konverteru, s kojim sam dobivao najbolje rezultate, usporedive s Olympus Viewer i Studio konverterima, koje sam do sada po pitanju portretnog tonaliteta držao najboljima od svega viđenog. Što se tonaliteta tiče, tu će RAW konverter igrati veću ulogu od aparata, ali svejedno, moj je dojam da Canon može u najmanju ruku ravnopravno igrati s aparatom koji proizvodi praktički savršeni portretni tonalitet. To je velika stvar. Općenito, moj je dojam da se Olympus E1 zbog svojeg dubokog i „mesnatog“ tonaliteta jako dobro drži, i kad gledam otiske, čovjek nikad ne bi rekao da su napravljeni s aparatom od 5MP i razmjerno malim senzorom; na otiscima do A4 formata ravnopravno se drži s bilo čim, a na A3 se već opaža lagani pad oštrine i detaljnosti, ali fotke su još uvijek jako dobre. S druge strane, 5D je nešto sasvim drugo – rezultati su ni manje ni više nego zapanjujuće dobri. ISO 800 portret na A3 otisku izgleda bolje nego bilo što, što sam do sada vidio na toj veličini otiska. Uopće ne znam s čime bih ga usporedio, osim s filmskim srednjim formatom, možda čak i tehničkom kamerom. Što se tiče kvalitete slike, prva sljedeća stepenica iznad 5D su digitalna leđa srednjeg formata, i Velvia velikog formata skenirana rotacijskim skenerom. Trebalo bi probati, ali mislim da bi 5D bez problema pravio A2 otiske, a vjerojatno i A1.

Ukratko, očekivao sam da će aparat biti jako dobar, jer ga inače ne bih kupio, ali nisam očekivao da će slike biti ovako oštre, trodimenzionalne, čiste i detaljne čak i na 100%. Tu kompliment, naravno, ide i objektivima, pogotovo 85mm f/1.8, koji zatvoren na f/22 bez obzira na pad oštrine zbog difrakcije proizvodi takvu rezoluciju, da senzor ima problema s lažnim detaljima na Nyquistovoj granici. Mrak.

Kad bih gledao moguća mjesta za poboljšanje, rekao bih da bi bilo idealno kad bi se elektronika Canona 5D mogla dobiti u kućištu od Olympusa E1, koje je u tom smislu jako blizu savršenstva. Isto tako, bilo bi dobro da Canon konačno u sve svoje aparate ugradi ultrazvučno čišćenje senzora od prašine; novi 400d model pokazuje da je Canon razvio tehnologiju za to, i da je testira najprije na jeftinom modelu, a nadajmo se da će unutar godinu-dvije svi novi modeli izaći s tom funkcijom. Također, pomoglo bi da na LCD ekranu za vrijeme pražnjenja buffera piše koliko je fotki preostalo; na E1 to piše, i vrlo je korisno. Osim takvih ergonomskih sitnica, u kojima je E1 bolji aparat, 5D se doima čvrsto, dobro i kvalitetno, i ugodno ga je koristiti. Malo je teži od E1, ali ne toliko koliko bi čovjek očekivao zbog razlike u veličini senzora. Rekao bih da su Olympusovi objektivi daleko preveliki za krug koji crtaju, i da zbog toga gube prednost u kompaktnosti sustava, kojom se 4/3 sustav od početka reklamirao. Prilično je nezgodno kad s manjeg formata prijeđem na veći, i jedva da opazim neku razliku u težini; barem je to nezgodno za proizvođača manjeg formata, dok ja kao korisnik nemam primjedbi.

Rezultat moje usporedbe je pomalo paradoksalan – u velikom broju točaka aparati su ili izjednačeni, ili pak jeftiniji i stariji E1 odnosi pobjedu. Tamo gdje je 5D bolji, razlika je najčešće velika i opipljiva, ali je li bolji toliko koliko je skuplji? Na to si pitanje svatko mora sam odgovoriti; s E1 čovjek može za umjerene novce dobiti izvrstan aparat, čije A4 otiske ćete jako teško razlikovati od onih sa bitno skupljih aparata. Ako vam trebaju veći otisci, veliko tražilo, jako brz autofokus i dobro ponašanje na visokim ISO vrijednostima, 5D briljira. Ipak, dojam koji ostavljaju ta dva naizgled jako slična profesionalna alata jest da nakon određene točke male razlike u kvaliteti plaćamo ogromnom razlikom u cijeni. E1 je u tom smislu onoliko blizu „best buy“ poziciji koliko je to uopće moguće, dok je 5D bliži onoj gornjoj granici kvalitete, nakon koje čak i mala poboljšanja koštaju beskrajno puno. Oba aparata dakle mogu nositi „best buy“ oznaku – E1 kao najjeftiniji način za dobiti profesionalno napravljen aparat s kvalitetom slike 35mm filma, a 5D kao najjeftiniji način da se po kvaliteti približimo onome što daju beskrajno skuplja digitalna leđa srednjeg formata, zadržavajući pritom fleksibilnost 35mm formata. Kad i ako Olympus proizvede aparat koji će naslijediti E1, koji će imati jednaku kvalitetu kućišta, bržu elektroniku i barem dvostruko veću rezoluciju, a po prihvatljivoj cijeni, razlika u kvaliteti slike mogla bi se bitno smanjiti, i tada pobjednik u ovakvoj usporedbi možda i ne bi bio ovoliko jasan. Ipak, 5D je ovdje sada, ima vrhunsku rezoluciju i kvalitetu slike, ima ogroman broj jakih strana, i što je najbitnije, kvaliteta slike nije postignuta natezanjem do krajnjih granica rezolucije optike i cijeđenjem zadnjih rezervi signala iz senzora, nego sve to skupa odaje dojam debelih rezervi koje ostavljaju veliki prostor za napredak u budućnosti.

Zaključak koji se nameće jest da su E1 i 5D na neki način recipročni – jake strane jednoga su slabe strane drugoga, barem ako gledamo krajnju rezoluciju, tražilo, ISO vrijednosti i autofokus. Ipak, postoje sličnosti: i jedan i drugi aparat imaju dovoljno velike pixele za vađenje ogromnog broja tonskih prijelaza kod portreta; oba aparata vade suptilni tonalitet u pejsažima i prirodi, i proizvode slike koje su koloristički prekrasne. S tako dobrim opcijama u dva toliko različita formata, najveći pobjednik će zasigurno biti fotograf-korisnik.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Uređaji

Objavljeno: 02.09.2006.