Osnovni elementi vizualnih umjetnosti

Osnovni elementi vizualnih umjetnosti su temeljne jedinice od kojih nastaje likovno umjetničko djelo.

Ti se elementi u procesu stvaranja nekog djela mogu organizirati na razne načine, a umjetnik njima može po volji manipulirati. Način na koji su temeljni elementi posloženi podložan je analizi, pa samim tim i kritici. Osnovni elementi vizualnih umjetnosti zapravo tvore njezin jezik, vizualni jezik. Pogledajmo koji su to elementi.

Točka je osnovni element vizualne gramatike, ona je u potpunosti apstraktan objekt koji ne može fizički postojati. Ne možemo je vidjeti i osjetiti, svaki pokušaj da nacrtamo točku završava nekom površinom, ma koliko ona mala bila, a točka je pojava bez površine. Kad napravimo takvu oznaku, koja pokazuje mjesto gdje se točka nalazi, mi takav vizualni element doživljavamo kao točku. Takvo mjesto snažno privlači pogled. Ako ima više takvih oznaka pogled se počinje kretati od jedne prema drugoj i tako nastaje efekt vođenja pogleda. Sposobnost točaka da vode pogled povećava se smanjivanjem razmaka među njima. Kad su točke toliko blizu jedna drugoj da ih više ne možemo razlikovati nastaje novi vizualni element - linija.

Linija je osnovni i za mnoge umjetnike najvažniji element, uz njezinu pomoć nastaju oblici, oblikuju se forme i definiraju objekti. Linija može biti statična ili dinamična, može izraziti ideju ili prenijeti osjećaj. Povučena olovkom, perom ili kistom čista linija je vrlo česta pojava u slikarstvu.

Ako zanemarimo objekte kao što su strujne žice, koje uglavnom doživljavamo više kao smetnju nego kao dio kompozicije, u fotografiji rijetko nalazimo čistu, samostalnu liniju. Linija je u fotografiji često imaginarna, nije prisutna direktno, ali zbog pojave da naš um podsvjesno spaja točke u liniju nastaje osjećaj percepcije linije. No linija je prisutna u drugom obliku, ne kao skup točaka nego kao granica između objekata, dobar primjer je linija horizonta. Linija je također prisutna kao nešto što omeđuje oblik, ona je opet imaginarna, nije povučena oko oblika kao kod crteža. Naravno postoje i iznimke. Najbolji primjer čiste linije koja omeđuje oblik možemo naći u radovima koje napravio Man Ray, američki slikar i fotograf. On je 1930. godine usavršio upotrebu efekta solarizacije na način da oko objekta nastaju linije koje ostavljaju dojam kombinacije crteža i fotografije.

Oblik je fizička manifestacija objekta. Objekt je definiran granicom koja ga dijeli od okolnog svijeta - ta granica određuje njegov oblik. Samo analizom koja dolazi sa strane i, koja je zbog toga na neki način i neprimjerna, oblik se odvaja od suštine nekog objekta - njegove forme - forma je vidljivi sadržaj nekog oblika. Oblik, prije svega, služi tome kako bismo mogli detektirati prirodu objekta - iako sve mačke nisu iste dijele isti oblik i prema obliku ih možemo razlikovati od pasa, kad govorimo o pojedinačnoj mački govorimo o formi jer ona ima specifične karakteristike. Oblik dakle nikad ne vežemo za pojedinačni objekt nego za pripadnost poznatoj grupi objekta. Savršeni primjer oblika bez forme je silueta, ona svodi objekt na oblik omeđen kontrastnom konturom. Kod silueta je, kao i kod imaginarnog prisustva linije, često prisutna i imaginarna iluzija forme.

Na fotografiji kao dvodimenzionalnom mediju postoje samo plošni oblici, projekcije trodimenzionalnih objekata na ravninu slike. Pa ipak mi te projekcije s ugodom gledamo prepoznajući u njima stvarne objekte, to je stoga jer je fotografija, kao i ostale vizualne umjetnosti prijetvorna iluzija. Niti jedna vizualna umjetnost ne svodi se na optičku projekciju objekta kojeg predstavlja, nego na ekvivalent objekta koji nastaje na način specifičan za medij koji ga stvara - to je suština forme. U vizualnim se umjetnostima, pa tako i u fotografiji oblik i forma smatraju osnovnim elementima koji tvore sliku.