Prostorni okvir

Prostorni je okvir koristan na mnoge načine, a jednostavno ga je napraviti prilikom pripreme fotografije za izradu.

Takav je okvir koristan iz mnogo razloga na primjer zagađenja iz zraka lakše prodiru u fotografiju kroz rubove (važi za klasičnu fotografiju i bubreći papir za tintni ispisi), za većinu fotografa najveća je pak prednost ta što fotografiju možete držati za taj rub, a da ne ostavite otiske prstiju na samom području slike. Ne manje važna stavka je što prilikom postavljanja fotografije u klasične okvire za sliku između slike i stakla dolazi paspartu koji djelomično mora prekriti rub papira na kojem je ispisana ili razvijena fotografija. Ako prilikom izrade fotografije
ne ostavite prostorni okvir, dio slike nepovratom
će nestati ispod paspartua.

Postoje dva načina postavljanja prostornog okvira oko slike, već spomenuti tradicionalni u kojem oko slike ide paspartu i noviji u kojem sam papir na kojem je izrađena fotografija stvara prostorni okvir, a slika se u završnoj fazi pripreme za prezentaciju postavlja pod staklo sa ili bez stvarnog fizički prisutnog okvira ili ide na kaširanje. Kaširanje je izraz za postavljanje slike ili fotografije na deblju krutu podlogu koja sprječava savijanje, odnosno poboljšava mehanička fotografije. Izvodi se toplim ili hladnim lijepljenjem na podlogu, s posebnim ljepilima koja u sebi nemaju kiseline odnosno ne djeluju kemijski agresivno na papir na kojem je ispisana fotografija. Danas se najviše koristi kaširanje na Kappa fix, pjenasti materijal koji ima prednost što je ne samo nesavitljiv nego i lagan. Nakon kaširanja fotografija se najčešće laminira odnosno plastificira, to su dva izraza za isti proces koji je zapravo lijepljenje prozirne plastične folije koja je štiti od UV zraka, zagađenja u zraku, vlage, prljanja i oštećenja. Plastifikacija može bit mat, polumat ili sjajna. Proces kaširanja i laminiranja se izvodi samo za potrebe javnih prezentacija, smatra li se fotografija umjetničkim djelom s njom se postupa izuzetno oprezno i ne nanose se slojevi ljepila ispod nje (prilikom postupka kaširanja) niti na nju (prilikom postupka laminacije), nego se montira postavljanjem na neutralnu podlogu, izravna pritiskom paspartua, pokriva staklom i sve to se uz pomoć okvira i pozadine, koja se lijepi na okvir, a ne na fotografiju spaja u cjelinu.

Proces izrade prostornog okvira razlikuju se za digitalnu i analognu fotografiju. Koji god način koristili treba donijeti barem dvije odluke: kolika će biti širina okvira i hoće li svi rubovi biti jednako široki. Ako niste u potpunosti sigurni kolika širina najbolje odgovara fotografiji, bolje je postaviti nešto širi okvir kojeg poslije možete smanjiti rezanjem papira. Konačnu odluku kasnije je jednostavno donijeti uz pomoć klasičnog izreza i rezalice za papir. Što se tiče širine prostornog okvira, tradicionalni način je da lijevi, desni i gornji rub budu iste širine, dok je donji nešto širi, najčešće za 50% vrijednosti. Takav rub daje određenu stabilnost fotografiji, podnožje na koje se ona oslanja. Kao što smo već napisali u tekstu o prostornom okviru on je također mjesto na kojem će biti ispisano ime autora i fotografije, broj fotografije ako je objavljena u seriji i svi ostali podaci koje je možda potrebno prikazati, a sve to ispisuje se na donjem rubu, tako da na kraju sam slobodni prostor opet ostaje otprilike isti oko cijele fotografije iako vizualno djeluje identično kao bez teksta jer se tekst neupadljivo ispisuje običnom olovkom.