Razvoj vizualne svjesnosti

Razvoj vizualne svjesnosti zapravo je razvoj fotografskog načina viđenja u kojem stalno moramo preispitivati svoj način gledanja.

Kao što smo već objasnili, vizualna prekoncepcija nastaje još prilikom apsorpcije prvih slikovnih informacija u ranim fazama našeg života. Stoga je usađena duboko u našu podsvijest, tako duboko da je uglavnom nismo svjesni, zato je glavna borba protiv prekoncepcije konstanto preispitivanje svojih motiva prilikom pritiska okidača. Neki stereotipi duboko su usađeni i teško ih je iskorijeniti, jedan izrazito jak primjer možemo pronaći u radovima koje proizvodi Joel-Peter Witkin. Njegove fotografije izražavaju morbidnu opsesiju koja je u stvari pokušaj ispitivanja rane egzistencije. Evo kako autor doživljava svoje djetinjstvo: "Moja je baka imala samo jednu nogu pa bih ujutro nakon buđenja prvo osjetio smrad njezine gangrenozne noge. Dok su se ostala djeca budila uz miris kave, ja bih se budio uz smrad raspadajućeg mesa". Većina Witkinovih fotografija prikazuje prizore od kojih je normalnim osobama izuzetno neugodno, ako ih baš želite pogledati ovdje imate poprilično dobar presjek njegovog rada no to je njegov svijet i njegova prekoncepcija, mi ostali imamo svoje prekoncepcije koje su u vrijeme masovnih komunikacija postale stereotipne i na taj način utapaju naše fotografije u sivilo općenitosti. Da bi svijet gledali na drugi način moramo započeti s postavljanjem pitanja. Neka od tih pitanja primjenjiva su na svakog od nas, a neka su osobna i može ih postaviti samo osoba koja na koju se odnose.

Evo kako bi trebala glasiti neka općenita pitanja koja govore o odnosu nas kao fotografa i subjekta kojeg fotografiramo:

Što je subjekt?
Kako subjekt treba biti prikazan na fotografiji?
Treba li subjekt zaista biti subjekt?
Kako subjekt zapravo izgleda u kolektivnoj svijesti?
Gdje su granice ograničenja stereotipova?

Zatim su tu pitanja u odnosu fotografije prema gledateljima i prema autoru:

Kako se fotografija odnosi prema gledatelju, a kako prema autoru (svaka fotografija je autoportret autorove psihe)?
Radimo li zaista fotografije kakve želimo ili radimo fotografije kakve mislimo da od nas očekuju drugi?
Očekujemo li odobravanje i pohvalu za napravljenu fotografiju?
Koliko nam je bitno da se fotografije svidi našoj okolini?

Odgovori na ova pitanja trebali bi nam omogućiti da uočimo utjecaj okoline na naš rad i koliko zapravo radimo na svojoj osobnoj viziji. Problem je da fotografi početnici, nesigurni u svom radu, teže k zadovoljavanju okoline te tako stvaraju fotografije na način da zadovolje masovnu publiku, a ne svoju unutrašnju viziju, a možda jednostavno i nemaju unutrašnju viziju nego su podlegli općoj prekoncepciji tipa Sunce treba crtati kao žuti krug sa zrakama po obodu i smiješkom? Ako svoj rad na fotografiji doživljavate kao nešto važno, ovaj tekst otvorio je i previše pitanja.