Desno eksponiranje

Jedna od kontroverznijih digitalnih tehnika u opticaju je tzv. „expose to the right“.

Osnovna teorija iza tehnike kaže da digitalni senzori, za razliku od filma, imaju linearni odziv, što bi značilo da su sjene definirane s manje informacija od svijetlih područja (highlighta). Zbog toga, idealno bi bilo eksponirati sliku na takav način da se snima RAW i koristi desna strana histograma, odnosno da se sliku lagano preeksponira. Ne toliko da se prekure svijetle površine, ali skoro. U obradi, takva bi se slika podeksponirala u Photoshopu (odnosno, ekspozicija bi se vratila na ono što je normalno za taj kadar), što će za rezultat imati bolje definirane i detaljnije tamne površine, nego bi to bilo slučaj kad bi se u aparatu slika eksponirala normalno. Osobno, smatram to objašnjenje jako dvojbenim, budući da je i sposobnost oka za razlikovanje finih nijansi u dubokim sjenama minimalna; čovjek bi po toj teoriji očekivao neke kozmičke razlike između 12 i 16-bitnih fajlova, ali te razlike ili nema, ili je mikroskopska. Daleko bolji razlog za eksponiranje nadesno je odnos signal/šum. Naime, u skladu s jednadžbama kvantne efikasnosti, šum je konstantan po jedinici površine osjetnog elementa i raste linearno s vremenom ekspozicije. Slikovito rečeno, recimo da imate hrđavu metalnu posudu koju punite vodom. Količina hrđe je konstantna za tip materijala, a otpušta se u vodu tim više što je veća posuda (s tim da linearni porast veličine posude znači geometrijski porast volumena sadržaja, pa zapravo veća posuda znači manje hrđe po volumenu vode), i što je dulje vrijeme voda izložena posudi. Voda je u ovom slučaju svjetlo, koje senzor sakuplja. Ako u posudu brzo nalijemo veću količinu vode, količina oslobođene hrđe bit će minimalna. Ako polako nalijevamo manju količinu vode, stići će se otopiti više hrđe, i voda će biti vidljivo prljava. To je razlog zbog kojeg digitalni senzori jako loše rade pri dugim noćnim ekspozicijama, jer se „posude“ (pixeli na senzoru) više napune „hrđom“ (nasumičnim fotonima koji generiraju šum) nego „vodom“ (svjetlom). Situacija je tek nešto bolja u tamnim područjima slike eksponirane tipičnim duljinama ekspozicije, ali u njima je omjer „hrđe“ i „vode“ manje povoljan nego u svijetlim područjima. Zbog toga su tamni pixeli više „zagađeni“ šumom, pa je i kvaliteta informacije u njima slabija. Zbog toga treba paziti da ne podeksponiramo sliku, jer ćemo tako dosta izgubiti na kvaliteti.

Teorija o kontroliranom preeksponiranju slike, dakle, ima smisla, ali treba je primjenjivati s ekstremnim oprezom, i ne postoji jednostavna formula. Naime, koliko god digitalci bili osjetljivi na kontaminaciju sjena šumom, toliko su osjetljivi i na „pregaranje“ svijetlih površina, s tim da se sjene još koliko-toliko mogu izvući u slučaju podeksponiranja, a šum ukloniti Noise Ninja ili Neat Image programima, ali pregorene svijetle površine nikako nije moguće spasiti jednom kad pixel ode u zasićenje. Još je gora stvar pregaranje samo jednog od tri kanala (R, G i B), jer na aparatu histogram luminance može pokazati korektnu ekspoziciju, a zapravo smo odrezali („clippali“) jedan kanal. Kod portreta se najčešće clippa crveni kanal, a kod pejsaža plavi (nebo). Clippano nebo izgleda tirkizno umjesto plavog, a clippani portret izgleda, pa, „kuhano“. Takve stvari mogu potpuno uništiti sliku, i zato je potrebno jako paziti da se ne clippa kanale, čak i pod cijenu podeksponiranja.

U tom grmu leži zec, i zato je „expose to the right“ kontroverzna tehnika. Naime, tehnika daje idealne rezultate kad se sa stativa snimaju pejsaži, i to tako što svaki pejsaž snimimo u barem pet verzija – počinjemo od podeksponirane slike, kako bismo sasvim sigurno sačuvali sve detalje u svijetlim područjima, i polako produljujemo ekspoziciju i tako pomičemo histogram prema desnoj strani, u koracima od pola blende, sve dok ne dobijemo sliku koja je već i na ekranu aparata vidljivo preeksponirana. Onda u raw konverteru odaberemo zadnju fotku iz serije koja još uvijek nema clippane kanale, lagano je podeksponiramo na željenu vrijednost, i od toga proizvedemo TIFF ili JPEG koji onda obrađujemo u Photoshopu. Dakako, budući da je autor tehnike desne ekspozicije istu smislio isključivo za snimanje pejsaža sa stativa, logično je da ona za njega funkcionira dobro. Ali, netko tko snima drugačije kadrove naprosto si ne može dopustiti polagano višestruko snimanje istog kadra, zbog čega su neki došli na ideju da snimaju stvari poput portreta s pozitivnom korekcijom ekspozicije, i, očekivano, dobili prekurene fotke.

Očito, tehnika ima svoje prednosti i vrijedi je isprobati, ali uz uvažavanje gore navedenih upozorenja. Isto tako, nije svejedno koji aparat koristite. Ako imate dSLR s velikim senzorom i snimate na ISO 100, jedva da ćete vidjeti ikakvu korist od te tehnike čak i u idealnim uvjetima. S druge strane, ako snimate s kompaktnim aparatom malog senzora čak i mali pomak histograma nadesno mogao bi dati bitno kvalitetniju fotografiju, budući da su mali senzori posebno osjetljivi na šum u sjenama. Imajte jedino na umu da su mali senzori također i osjetljiviji na pregaranje slike.

Danijel Turina