Oko

Proces gledanja započinje svjetlom koje ulazi u oko.

Proces gledanja započinje svjetlom koje ulazi u oko. Na prednjem dijelu oka iz neprozirne bjeloočnice izrasta rožnica (koronea). Ona lomi svjetlo i zajedno s očnom vodicom, bistrom tekućinom koja se nalazi iza nje, čini dio sklopa za izoštravanje. Slijedi šarenica (iris) čiji mišići reguliraju veličinu središnjeg otvora koji se zove zjenica (pupila). Taj sklop za regulaciju količine svjetla što ulazi u oko je ujedno i njegov najuočljiviji dio jer mu daje boju.. Zanimljivo je da i šarenica ponekad potpomaže oštrinu vida, tako što se stisne te smanji otvor zjenice. To povećava dubinsku oštrinu, kao i kod fotoaparata.

Nakon prolaska kroz zjenicu, svjetlo prolazi kroz leću koja obavlja precizno izoštravanje. Leća ljudskog oka sastavljena je od prozirnih vlakana ovijenih elastičnom opnom. Za potrebe izoštravanja leća u oku mijenja oblik, postaje deblja ili tanja. Tu promjenu reguliraju cilijarni mišići. Budući da se neprekidno stvaraju nova vlakna, leća se s vremenom povećava, gubi elastičnost i sposobnost fokusiranja na bliske predmete.

Unutrašnjost oka ispunjena je želatinoznom masom nazvanom staklovina i obložena na svjetlo osjetljivim slojem koji se zove mrežnica. Retina ili mrežnica (latinski rete = mreža) sadrži oko 130 milijuna fotoreceptora, oko 7 milijuna debeljuškastih čunjića namijenjenih gledanju pri punom svjetlu, dok je ostatak fotoreceptora koji se zovu štapići, namijenjen gledanju pri slabom svjetlu. Čunjići su osjetljivi na boje, a štapići samo na svjetlinu. Raspoređeni su tako da se oko lako prebacuje s noćnog na dnevni vid. Najgušća koncentracija čunjića nalazi se direktno nasuprot leće. Žuta pjega ili fovea je udubljenje na mrežnici koje sadrži najviše čunjića te je u njemu razlikovna moć najveća. To je područje maleno pa se očna jabučica neprestano pokreće, kao da skenira predmet koji gledamo. Prema periferiji oka sve je manje čunjića, a sve više štapića. Stoga, da bi vidjeli neki predmet u polumraku ne smijemo gledati direktno u njega već malo u stranu, tako da svjetlo ne pada na foveu nego više prema periferiji mrežnice gdje je veća koncentracija štapića.

U štapićima i čunjićima fotoreceptori kemijskom transformacijom pretvaraju svjetlosni signal u električni. Njega prihvaćaju živčane stanice i vlaknima ih prenose do mozga. Retinalna živčana vlakna tvore mrežu koja se širi preko cijele prednje strane mrežnice. Postoji mjesto gdje se vlakna sastaju i skupljaju u optički živac koji prolazi kroz mrežnicu. Na tom mjestu nema fotoreceptora. To je slijepa pjega, mjesto na kojem ne vidimo ništa. Zbog brzine očnih pokreta i gledanja s dva oka, slijepa pjega ne čini nam poteškoće. Postojanje slijepe pjege možemo jednostavno dokazati. Zatvorite rukom desno oko i lijevim gledajte u desni križić. Primičući ili odmičući glavu od ekrana postići ćete da u jednom položaju lijevi križić nestane. To znači da je njegova slika pala na slijepu pjegu.

Prije no što pri slabom svjetlu možemo bilo što vidjeti, oku treba vremena da se prilagodi. Taj proces prilagođavanja naziva se adaptacija oka. Potpuno prilagođavanje od slabog osvjetljenja na jako traje nekoliko minuta, dok adaptacija od punog svjetla na tamu traje znatno duže. Zato se tek nakon tridesetak minuta rada u tamnoj komori vide eventualna mjesta kroz koja se probija svjetlo i zato se nije dobro za vrijeme rada u tamnoj komori izlagati jakom osvjetljenju. Za pregledavanje razvijenih fotografija bolje je imati vrlo slabo i vrlo raspršeno svjetlo. Koristimo li slabu žarulju kojoj se vidi žarna, nit oko će automatski biti privučeno njezinu najsvjetlijem djelu i adaptacija oka bit će poništena. Trebat će nekoliko minuta da možemo opet početi s radom, a puno više dok se oko opet ne prilagodi gledanju u mraku.

Kategorija: 
Opća fotografija

Objavljeno: 16.10.2006.