Refleksija

Svjetlo je naš kist i trebamo znati kako ga koristiti.

U ovoj se rubrici spremamo potrošili dosta prostora na zakone optike i načine kako postupati sa svjetlom, tema je praktično neiscrpna i od primarne važnosti za svakog fotografa, jer fotografija je u osnovi slikanje svjetlom. Svjetlo je naš kist i trebamo znati kako ga koristiti. Savršeno svjetlo ne postoji, fotograf ga treba stvoriti ili ga, kad smo u prirodi, čekati, a i tada je ono savršeno samo za motiv za koji je postavljeno. Za drugi motiv svjetlo će trebati ponovo podešavati. Osnovno svjetlo koje dolazi iz nekog svjetlosnog izvora najčešće je tek sirovina koju treba oblikovati, a za to najviše koristimo odbijanje odnosno refleksiju. Pozabavimo se stoga osnovnim principima refleksije svjetla, jer su važni fotografima za kontrolu svjetla, a koriste ih i proizvođači u konstrukciji pomagala i svjetlosnih izvora.

U stvarnosti postoji samo jedan tip refleksije, odnosno mikroskopski gledano refleksija je uvijek ista, no kad se radi o primjeni na realnim površinama mi primjećujemo različite tipove refleksije. Kao i uvijek postoje dvije krajnosti i cijeli niz situacija koje se nalaze između te dvije krajnosti. Te se dvije krajnosti nazivaju direktna ili zrcalna refleksija i difuzna ili raspršena refleksija. Direktna ili zrcalna refleksija događa se kad se svjetlost odrazi na glatkim, sjajnim površinama. Fizičari takvu refleksiju nazivaju i spekularna refleksija, no u fotografiji se izraz spekularna refleksija udomaćio s drugim značenjem. Pod tim nazivom fotografi podrazumijevaju malu izrazito sjajnu refleksiju. U našem se jeziku za takvu refleksiju koristi izraz vršna refleksija. Neki fotografi će taj izraz koristiti samo kad je takva refleksija okružena slabijom refleksijom, dok će ga drugi koristiti uvijek kad je u pitanju mala površina koja uslijed refleksije ima izuzetnu svjetlinu.

Kao i uvijek terminologija u fotografiji može biti zbunjujuća za nekog tko se tek započinje baviti problematikom rasvjete. Mi smo u naš jezik uvezli cijeli niz izraza iz stranih jezika, podosta toga iz Njemačkog, a u novije vrijeme i iz Engleskog. U Engleskom jeziku postoji niz složenica koje opisuju različite svjetlosne pojave na fotografiji. Tako je highligth izraz koji bi trebao označavati najsvjetlije područje na fotografiji, no kad se pojave male površine potpune bjeline koje su svjetlije od velikih svijetlih područja onda one dobivaju ime specular highlights. No i tu dolazi do zbrke jer neki fotografi koriste taj izraz za opisivanje refleksija nastalih prilikom upotrebe malih i usmjerenih svjetlosnih izvora, pa onda i te izvore nazivaju spekularnim izvorima, tako je kod njih spekularno svjetlo postalo sinonim za kontrastno svjetlo. Ta je terminologija u potpunosti kriva jer korijen riječi spekular u Grčkom jeziku označava zrcalo, pa se može koristiti samo za opisivanje refleksije, a ne i svjetlosnog izvora. Postoji još jedan uobičajen izraz za refleksiju, to je catchlight - on se praktično uvijek koristi za opisivanje refleksije u oku. To je poseban tip refleksije koji u potpunosti prikazuje oblik i strukturu svjetlosnog izvora, zato je i dobio ime catchlight (uhvaćeno svjetlo). Ako malo bolje pogledate u očima često možete vidjeti rasvjetu koju fotograf koristi. Nekad se smatralo nepodobnim imati više od jedne refleksije u oku, jer nas je priroda opskrbila samo jednim glavnim izvorom svjetla. Danas su višestruke i različite refleksije u potpunosti prihvaćene i mali se broj osoba time zamara.

Drugi tip refleksije je difuzna refleksija. Kod takve se refleksije svjetlo odbija na sve strane te snop usmjerenog svjetla prestaje biti u potpunosti usmjeren. Taj se tip refleksije događa na hrapavim površinama. Pri odbijanju svjetla s hrapave površine nema odsjaja i svjetlosnih točaka, svjetlo je raspršeno (mekano, difuzno), a takvo nam svjetlo često daje i najbolje uvijete za fotografiranje. Uzrok ovakvom odbijanju je struktura hrapave površine, koja se iako možda ima dobar faktor refleksije sastoji od niza malih nasumično orijentiranih površina. Zato se svaka upadna zraka svjetla reflektira pod različitim kutom. Gledano pod mikroskopom refleksija je u potpunosti ista kao direktna refleksija, no struktura površine osigurava raspršenje svjetla. Možda je zanimljivo spomenuti da su zora i suton posljedice difuzne refleksije. Kad Sunce nestane ispod horizonta njegovo se svjetlo difuzno reflektira na česticama prašine i vodene pare u atmosferi. Kad ne bi bilo te pojave, ili atmosfere koja omogućuje refleksiju, ne bi bilo postepenog prijelaza između noći i dana, odmah po zalasku Sunca nastupio bi potpuni mrak. Ovaj tip refleksije koji uzrokuje raspršenje važan je za još jednu svjetlosnu pojavu koja se događa u atmosferi, to je raspršenje sunčevog svjetla po cijelom nebeskom svodu.

Oba tipa refleksije imaju izuzetnu važnost ne samo u fotografiji nego i u svakodnevnom životu gdje ih primjenjujemo na različite načine i u različitim sustavima. Tako je recimo papir namjerno napravljen kao difuzni reflektor, na taj je način tekst moguće čitati pod praktično svim kutovima. No postoji još jedan tip refleksije koji je važan fotografima, to je odbljesak ili odsjaj. Taj je tip refleksije praktično po svemu identičan direktnoj refleksiji, no razlikuje se u jednoj važnoj komponenti, prilikom takve refleksije dolazi do polarizacije svjetla, pa je reflektirana svjetlost djelomično ili potpuno polarizirana. Na gornjoj slici prisutni su svi tipovi refleksije: direktna (metalna ručka u gornjem desnom kutu), difuzna (bijeli zid), vršna (mala točkica na vrhu nosa) i direktna polarizirana (odbljesak vode i sjaj krzna).

Polarizirana refleksija je fotografima izuzetno važna jer je posebnim filtrima koje nazivamo polarizacijski filtri, moguće kontrolirati taj tip refleksije. Zbog velike važnosti u fotografiji polarizacijom svjetla ćemo se posebno pozabaviti, a sada samo treba napomenuti da se ona događa samo prilikom refleksije s nemetalnih površina. Prava direktna refleksija koja se događa na metalnim površinama osim promjene smjera svjetla, ni na koji drugi način ne mijenja svjetlost.