Kič, površnost i fotografski natječaji

Jedna od zanimljivih nuspojava digitalne revolucije u fotografiji su razni fotografski web sajtovi, na kojima ljudi jedni drugima ocjenjuju fotografije.

Većina takvih virtualnih mjesta je ustrojeno na način da omogućuje registriranim korisnicima komentiranje i ocjenjivanje fotografija. Ideja glasi da će ljudima komentari drugih fotografa pomoći da usavrše tehniku, percepciju i sve ostalo što s tim ide. Na žalost, negdje je nešto krenulo krivo.

Budući da je većini više do toga da pošalje svoje fotografije, nego do komentiranja tuđih, ali bi zato svi voljeli dobiti ocjenu i komentar svojih fotografija, vlasnici takvih webova našli su se u situaciji da na neki način moraju smanjiti količinu fotografija i povećati broj kritika i ocjena. Najčešća zamisao je bila prisiliti početnike da "kupuju" pravo na slanje fotografija sakupljanjem bodova dobivenih za pisanje komentara i ocjenjivanje. Halo?! Za nekoga nije sigurno ima li smisla njegove fotografije uopće pustiti na site, jer su upitne kvalitete, ali zato se takvog početnika potiče na komentiranje tuđih radova i njihovo ocjenjivanje? Pa ako netko nije u stanju sam snimiti dobru fotografiju, na temelju kojeg znanja i iskustva će komentirati tuđe radove, i ustanoviti što je dobro, a što nije? To me podsjeća na situaciju u kojoj bi se učenici u školi morali neko vrijeme dokazivati kao profesori, dijeleći ocjene drugim učenicima, prije no što dobiju dopuštenje funkcionirati kao učenici. Situacija je dakako posve apsurdna, jer će na takvim natječajima "isplivati" fotografije koje se najviše dopadaju upravo takvim početnicima, koji će po sili nužde uvijek činiti većinu. Takve fotografije će često imati izvjesnu dopadljivost, onu komercijalne vrste, jer je komercijalna fotografija upravo plod povlađivanja općem ukusu, ali je li to dobro, u nekom umjetničkom smislu? Isto tako, budući da je svima u interesu povećanje broja ocjena i kritika, vlasnici takvih siteova i njihovi korisnici pokušavaju na sve načine motivirati ljude na pisanje sve više kritika i davanje sve većeg broja ocjena. Ako imamo u vidu da većina ljudi ima konstantnu količinu vremena koju može potrošiti na takvu zanimaciju, postaje jasno da se time zapravo potiče ljude na površnost, jer ako istu količinu vremena podijelimo na više fotografija, očito je da ćemo na svakoj potrošiti manje vremena.

Dakako, jasno je koja vrsta fotografije će u takvim uvjetima isplivati - ona koja je ciljano, desetljećima, projektirana i usavršavana za ostavljanje maksimalnog dojma u apsolutno najkraćem vremenu: reklamna fotografija. Naime, autori reklama znaju da čovjeku moraju privući pažnju unutar par sekundi, stvoriti žestok dojam, i zadržati je dovoljno za stvaranje pozitivnog učinka, utjecanjem na one emocije i misli na koje je moguće utjecati na brzinu. Pojednostavljena, vizualno impresivna fotografija, koja nameće dojmove i skače u gledatelja, po mogućnosti spojena s kratkim, efektnim reklamnim sloganom, u tim se uvjetima pokazala kao recept za instant-uspjeh. To je fotografski fast-food, standardni proizvod masovne potrošnje, na koji ljudi pozitivno reagiraju i koji svi fotografi željni brzih pohvala vrlo brzo nauče snimati. Tada im drugi vele kako su "napredovali", i fotografije su im "bolje". Kad pogledam takve radove, prije ću se ražalostiti nego razveseliti, jer se često desi da talentirani fotograf zapusti svoje originalne ideje i stil, i počne rutinski proizvoditi konfekciju, na što mu publika viče "bravo, majstore". S druge strane, netalentirani pojedinci također vrlo brzo usvoje zanatske odrednice koje tvore takvu vrstu "dobre fotografije", i počnu proizvoditi "kvalitetne" radove, ali posve bez nadahnuća i ideje, napravljene naprosto zato što se može.

Razmišljao sam o svemu tome dulje vrijeme, i zaključio da u čitavoj problematici postoje dvije temeljne razine. Prva je zanatsko-tehnička. Ona je temeljna, i njome fotograf naprosto mora ovladati, ukoliko želi podići kvalitetu svojih radova u čisto zanatskom smislu, što znači da mora naučiti kontrolirano dobivati onu vrstu rezultata koju želi, umjesto da se oslanja na slučaj i matematiku velikih brojeva. Ta razina podrazumijeva poznavanje optičkih zakonitosti, te psihologije percepcije, što znači vještinu komponiranja fotografije na takav način, da ona prenese upravo onaj dojam, koji je fotograf želio zamrznuti. Druga razina, ona najbitnija, je unutarnje proživljavanje fotografa, koje određuje izbor tehnike, izbor motiva, atmosfere, oblik naknadne obrade fotografije, i koja tvori razliku između zanatlije i umjetnika.

Što bi to značilo na praktičnom primjeru? Recimo da fotograf slika portret. Zanatski, ukoliko uzme jednoličnu pozadinu, teleobjektiv i dva softboxa, i ukoliko model pogleda u aparat i nasmiješi se, portret će po svoj prilici biti korektno zanatski izveden. Varijacije na tu temu su različite standardne, profesionalne poze, imitacije prirodnog ponašanja, za koje se ustanovilo da dobro izgledaju u časopisima i na reklamnim panoima. Paradoksalno, ta vrsta fotografije je toliko "dobra", da ne vrijedi ništa. To je kuruza. Takav "dobar portret" je zapravo katastrofalno loš portret. On ne govori ništa ni o kome i ni o čemu. Za snimiti dobar portret potrebne su sasvim druge vještine od onih potrebnih za snimanje reklame za maslac ili parfem. Potrebno je poznavati osobu, i iz tog poznavanja uhvatiti njen karakter na takav način, da netko preko fotografije može upoznati osobu. Na reklami, svi su lijepi, mladi, dinamični i veseli, ali takvi "portreti" su zapravo portreti ljepote, mladosti, dinamike i veselja, a ne stvarnih osoba sa stvarnim kvalitetama. Već mi je stvarno pun nos glume i prodavanja dojma. Vidio sam toliko takvih stvari, da svaku mogu raščlaniti po tehničkim i psihološkim kriterijima i doći do mehanizama kojim se koriste šefovi marketinga koji kreiraju reklamne kampanje. Netko je shvatio da se ljudi pale na određene stvari, pa je rekao OK, idemo sad snimati dinamiku, uspjeh, veselje, bezbrižnost i slične stvari. Nema tu snimanja stvarnosti i uvida u stvarnost, sve je to puko prodavanje iluzije s ciljem hipnotiziranja masa.

Postoji još jedan gori fenomen, a to su amateri-fotografi koji su vidjeli da su "prave" fotografije ozbiljne, duboke, s porukom i sadržajem, te suptilnom atmosferom, te sad takve stvari pokušavaju imitirati. Tipičan primjer toga su razne "duboke" fotografije prosjaka-invalida na cesti, i sličnih hvatanja histerične kič-emocionalnosti koja je samo drugi oblik prodavanja dojma iz prve grupe. I jedno i drugo je kič-estetika, i koristi se kič-emocijama. Bakice koje hrane golubove, bicikl naslonjen na drvo ili fasadu, stare ulične lampe i klupe u crno-bijeloj tehnici, kvrgave masline, takve stvari. U pravilu nijedna samom fotografu ne znači ama baš ništa, ali eto, vidio on da tako rade "ozbiljni fotografi".

E sad imamo problem. Očito je da će dosta foto-amatera, entuzijasta koji briju po fotografiji i htjeli bi biti "kao profesionalci", pokušavati naučiti što je to, što fotografiju čini dobrom. Čini se da postoje nekakvi kriteriji koji razlikuju dobru od loše fotografije, ali za svaki mogu navesti protuprimjer. Neke fotografije su dobre zato što su oštre, neke zato što su mutne. Neke su dobre zato što su komponirane po zlatnom rezu, a neke upravo zato što nisu. Neke su dobre zato što su dinamične, a neke su još bolje zato što su statične i mirne. Neke su dobre zato što su snimljene odličnom opremom, a neke zato što nisu. Neke su dobre zbog starinskog dojma, a druge zbog modernog dojma. Neke su dobre zato što bude emocije, a druge zato što čovjeka prazne od emocija i dovode u stanje dubokog mira. Neke su dobre zato što čovjeka potresu, a druge su loše upravo zbog toga što čovjeka pokušavaju potresti, ali na krivi način. Dakle nije to tako jednostavno. Početnik misli da je fotografija dobra ako je horizont ravan, ako svijetle površine nisu "pregorene", ako nema "šuma" na slici, ako je fotografija oštra i sve se dobro vidi, i ako je kompozicija takva kakvu je vidio u knjizi koju je kupio zato što se želi "ozbiljno baviti fotografijom". Napredniji fotograf će na sve to odmahnuti rukom. Da, postoje neki objektivni tehnički kriteriji, ali svi redom su ovisni o onome što se želi postići, nisu urezani u kamen.

Također, kvaliteta fotografije u velikoj mjeri ovisi o njenoj namjeni. Ono što će dobro izgledati na naslovnici časopisa, najčešće će katastrofalno izgledati ako to uokvirite i objesite u dnevnom boravku. Fotografija koja je ciljano projektirana za ostavljanje brzog dojma dovest će i do brzog zasićenja, i nije prikladna za dulje gledanje. Oštri začini nikad nisu dobri kao glavno jelo. Kič brzo privlači pažnju, ali i brzo zamara. Fotografije koje bude žestoke emocije nisu prikladne tamo gdje se čovjek želi odmoriti. Isto tako, kultura reklamnih slogana i reklamnog inženjeringa nakon nekog vremena postane toliko kontraproduktivna, da ono što je projektirano s ciljem da ga ljudi zapaze, vrlo brzo postane neprimjetno, dio pozadinske kulise. Reklame su nekad bile iznimno djelotvorne, a danas ih ljudi više ni ne primjećuju. Isto se dešava na fotgrafskim natječajima - vrhunska fotografija, koju bi čovjek mogao objesiti na zid, i koja bi bila dijelom atmosfere prostora, na fotografskom natječaju proći će nezapaženo, jer naprosto ne ostavlja dovoljno žestok dojam dovoljno brzo. Izazivam svakoga da odabere pobjedničke fotografije s takvog natječaja, isprinta ih na A3 formatu i stavi na zid, pa ću ga pitati koliko dugo će smatrati da su "dobre" ili čak "odlične".

Također, izlazni medij je veliki problem. Ono što dobro izgleda na monitoru, uopće ne mora dobro izgledati na papiru velikog formata, i obrnuto. Neke fotografske kompozicije koje će izgledati kaotično i neuredno na monitoru, izgledat će upravo savršeno na zidu. Stvari koje dobro izgledaju na monitoru, na zidu mogu izgledati prazno, shematizirano, površno i plitko.

Najveći problem od svega je, rekao bih, stanje svijesti u kojem ljudi gledaju fotografije po natječajima. Naime, ako ste nabrijani, daleko radije ćete poslušati žestoki rock ili punk, nego nešto od Vivaldija ili Bacha. Kad ste u takvom raspoloženju, klasika vam zvuči bledunjavo, bez veze, bez ritma, razrijeđena i nedojmljiva. S druge strane, kad ste potpuno smireni, klasika prirodno slijedi iz vašeg raspoloženja, a punk zvuči kao da je netko snimao zoološki vrt, ili luđacima iz ludnice dao instrumente da se po njima iživljavaju.

Dobro, reći ćete, jasno je da postoje problemi, ali kako će čovjek dobiti povratnu informaciju o svojim fotografijama? Kako će znati je li napredovao, je li ono što je snimio dobro, ili ne? Dobro pitanje. Očigledan i logičan odgovor je da bi bilo dobro pitati nekoga za koga znate da se u to razumije. Voditelji foto tečajeva, primjerice, uglavnom su dobri fotografi, i oni će vam lako ukazati na tehničke i koncepcijske propuste. Foto tečaj pod vodstvom dobrog fotografa će bitno više doprinijeti razvoju vašeg stila i tehnike, nego različiti natječaji i izložbe na webu. Druga dobra stvar koju možete napraviti jest pogledati fotografije koje fotografi smatraju dobrima, dakle radove poznatih umjetnika. Nemojte te stvari gledati idolopoklonički, u smislu da plagijatorski preslikate stil takvog jednog umjetnika, nego pokušajte proniknuti u njegov način gledanja. Iz različitih stilova, naučit ćete mnogo toga o tehnici, i o kompoziciji - prije svega, naučit ćete kako su razna pravila, koja početnici toliko vole, zapravo prilično proizvoljna, i ovise o stilu i svrsi fotografije. Dakako, iznad svega, pogledajte što je to, što želite snimati. Što vas osobno zanima? Što na vas ostavlja dojam? Što biste htjeli zabilježiti? Kad ustanovite "što", ostaje "kako", dakle tehnička strana priče, koja se usvaja teorijom, primjerom i vježbom. Teoriju možete naučiti iz knjiga i na tečaju, kao primjer uzmite dobre fotografije koje koriste taj stil, a vježbat ćete, dakako, tako što ćete trošiti film, odnosno puniti memorijske kartice. Treba li vam povratna informacija od ljudi, koji su možda jednaki početnici kao i vi, i koji će vam davati često posve pogrešne i besmislene savjete o "poboljšanju" fotografije? Svojedobno sam iznio slična zapažanja o jednom domaćem foto-natječaju, komentirajući kako ne može valjati kad djeca sama naprave školu i igraju se jedni drugima profesora, nego je potrebno naći pravog profesora koji je priznati stručnjak, pa neka on ocjenjuje i iznosi vrijednosne sudove. Tada se digla halabuka, i većina je smatrala da je taj natječaj odlična zamisao. Nakon godinu dana, sve češće se javljaju glasovi onih, koji jadikuju nad tim da im je dosta besmislica koje dobivaju kao komentare, i da bi sve dali da im fotografiju kako spada ocijeni neki stvarno dobar fotograf. Na sreću, izgleda da se polako kristalizira ideja o tome da nije dovoljno imati fotoaparat i računalo da bi se bilo fotograf i foto-kritičar. Od takve ideje svi mogu imati jedino koristi.

Danijel Turina