Neškodljiva opsesija

Kad pogledam forume i news grupe, uočavam visoki stupanj sličnosti između mentaliteta ljudi podijeljenih po naizgled različitim interesnim grupama.

Jedni se furaju na aute, drugi na računala, treći na digitalne fotoaparate, a svima je zajedničko to da bi uvijek nešto bolje, i nikad im ništa nije dovoljno dobro. Svi oni imaju firme koje kuju u nebesa, kao i one koje su predmet pljuvanja. Postoje usvojene dogme, npr. da je Alfa Romeo „auto s dušom“ a VW auto za seljačine, ili da je AMD procesor za prave frajere, a Intel za bedake koji ne znaju misliti svojom glavom. Svaka takva grupa ima svoje dogme koje se mogu jako razlikovati od onih na drugim grupama; primjerice, na hrvatskim newsima dogma glasi da Canon ima žive boje a Olympus mrtve, dok je na dpreview forumima prihvaćeno suprotno, naime da Canon ima blijede i plošne slike a Olympus ima žive i trodimenzionalne boje – naša lokalna urbana legenda nastala je zato što se akcija s popustom za E1 odvijala u kasnu jesen i početkom zime, kad su boje u prirodi blijede i pastelne, pa su i fotke bile takve, a ljudi su to zapamtili kao svojstvo aparata. Isto tako je prihvaćeno vjerovanje da Canon 20d ima brzi i precizan autofokus, a Olympus E1 spor i loš, ali ja sam svojedobno probao kolegin 20d sa Sigma objektivima i nisam stekao dojam da je autofokus išta brži i bolji nego kod mene na E1 – zapravo, stekao sam dojam da je to ista stvar, s tim da Olympus objektivi imaju brži motor od Sigmi a 20d tijelo fokusira praktički isto kao E1 u normalnim uvjetima, a u lošim uvjetima se razlikuju u tome što se E1 dugo muči, trza i na kraju ne uspije, a Canon odmah promaši.

I automobilističke i fotografske opsesije koštaju puno novaca; istina, BMW M5 košta više nego Canon 1DsMkII, ali kad na Canona dodamo odgovarajuće objektive cijena se već približava autu srednje klase. Razlika je u tome što je opsesivni fotograf drugim ljudima u najgorem slučaju dosadan, s aparatom kojega svuda vuče i slika ljude kojima nije do toga da ih se slika, a opsesivni vozač će se uglavnom natjeravati po cesti kao luđak i prije ili kasnije napraviti nesreću. Svima je zajedničko to da teže imati što bolje igračke, iako svi tvrde da će pravi vozač i u lošijem autu pobijediti, a pravi fotograf i s kramom napraviti najbolje fotke. Isto tako, izgleda da takve grupe imaju katalitički efekt na sudionike, pa se ljudi ufuraju u mentalitet grupe do točke apsolutnog pretjerivanja, pa čovjeku koji si je htio kupiti najnormalniji auto sad naglo postane ključno nekoliko desetinki ubrzanja do 100, a fotografu koji je prije rekreativno slikao prirodu sad postane najbitnije koliko slika u sekundi aparat može napraviti, koliko megapixela ima i kako se ponaša u primjenama koje njemu osobno uopće ne trebaju, ali na grupi postoji konsenzus oko toga da su to najbitnije stvari bez kojih nijedan čovjek koji drži do sebe ne može. Uzrok tome je vjerojatno u želji za prihvaćenošću i pripadnošću grupi, jer drugog stvarnog razloga za takvo nešto zapravo i nema. Ipak, ako ne idemo previše u sociološke analize i psihologiju grupe, ostaje činjenica da je pretjerivanje s fotografijom jedan od najmanje štetnih hobija. Kao prvo, fotograf će biti sklon više šetati i izlaziti van, kako bi uhvatio dobre fotke. Nakon nekog vremena će mu dosaditi fotke koje uspijeva uhvatiti unutar svoje svakodnevne rutine, pa će biti sklon mijenjati svoje ponašanje i nadilaziti okvire u kojima se do tada kretao, što je uglavnom dobro; primjerice, kad se usudi prići ljudima s kojima se inače ne bi usudio uspostaviti kontakt, i pita ih bi li mu pozirali za fotke. Promjene obrazaca znaju biti i loše, kad ljudi posve zaborave na zdravu pamet, pa se po mraku počnu motati po maglovitim rupama gdje se inače motaju razni mutni tipovi iz kriminalnog miljea, a zato da dobiju „atmosferične fotke“. Znao sam se totalno prestraviti kad sam čuo neke stvari koje su ljudi radili, i sva sreća da su u najgorem slučaju ostali bez fotoaparata, jer im se moglo desiti ranjavanje, silovanje ili ubojstvo. Zdravu pamet uvijek treba ostaviti uključenu, a ona govori da fotka nije vrijedna takvih stvari, da je ne znam kakva. Čuo sam za par slučajeva ljudi koji su poginuli fotografirajući u planinama, naprosto zato što su isključili zdravu pamet koja govori da nije pametno po jakom vjetru ići na sklizavu liticu samo zato što je tamo bolji kadar. Srećom, takve stvari su rijetke, i ostaje činjenica da zbog fotografije ljudi postanu spremniji ići na putovanja u zemlje koje prije nisu posjetili, gledaju stvari novim očima, opažaju ono što bi im inače promaklo, i općenito su skloniji maknuti se iz kolotečine.

Fotografska opsesija je dakle rijedak slučaj da stvar koja čovjeku isprazni novčanik i ufura ga u potrošačko-kompetitivnu groznicu zapravo kao nuspojavu može imati i nešto dobro i korisno.

Danijel Turina