No fashion, please!

No fashion, please! - Photography between Gender and Lifestyle u bečkom Kunsthalleu nudi prikaz istraživanja suvremene fotografske scene u svijetu. Obuhvaćajući 19 individualnih prezentacija nastalih u posljednja dva desetljeća, izložba se fokusira na radove koji promišljaju temeljnu vezu između tijela i odjeće.

Osnovna tema prikaza je pitanje granice do koje su autori iskoristili metode i strategije "klasične" modne fotografije u svojim radovima Oni se namjerno distanciraju od modne fotografije kao primijenjene umjetnosti na način da zanemaruju funkcionalnost i očitu komercijalnu notu - umjesto toga snovi i ideali vezani uz promjenu estetike tijela i normativa "idealnog tijela" temeljna su postavka radova.

Pri tome moramo imati u vidu da je podjela na umjetničku fotografiju i čistu modnu fotografiju danas svakako zastarjeli koncept. Naime, modna industrija svoj izričaj kao i svoju vizualnu komponentu u obliku editorijala i reklama sve više povezuje s područjem umjetnosti, dok su "pravi umjetnici" sve više zaokupljeni praćenjem komercijalnih zahtjeva. O pomaknutim granicama i međusobnom pretapanju govore i radovi ovih autora.

Taj međusobni utjecaj između mode i umjetnosti vidljiv je na primjeru dvojice sudionika izložbe: Leigha Bowerya kao modela, dizajnera i perfomance umjetnika i Fergusa Greera kao fotografa koji je dokumentirao Boweryjev rad.
Leigh Bowery (1961. - 1994.) je bio jedna od prominentnih figura umjetničke i modne subkulture 1980-ih i 1990-ih u Londonu i New Yorku. Svojim eksplozivnim kičem, fetiš elementima i provokacijom srušio je granice u smislu modnog izričaja i performancea, te utjecao na poznata dizajnerska i umjetnička imena: Alexandera McQueena, Vivienne Westwood, Boy Georgea, Johna Galliana, the Scissor Sisters, Davida LaChapellea koji su bili inspirirani njegovim avangardnim idejama.

Bowery o svojim avangardnim modnim eskapadama kaže: "Volim ideju modne odjeće i način kako sama odjeća mijenja ljude." Međutim, kako sam nadodaje, njegovi eksperimenti s vizualnim oblikovanjem njega samog često mu, na zastrašujući način, izmaknu iz kontrole. On je specifičan po stavljanju neočekivanih objekata na lice - to ne radi da bi sakrio lice, već ga doživljava samo kao još jedan dio tijela na koji može "staviti stvari" - tako na glavu lijepi objekte, stavlja tkanine, izlijeva boju.

Na fotografijama Bowery zauzima klasične modne poze koje su posuđene iz modnih magazina, ali ideja više nije konzumerska i glamurozna. On radi takav stajling koji je ili toliko apsurdan ili toliko ogroman i nemoguć da navede promatrače da gledaju na njegovu "odjeću" i dodatke na tijelu, ne kao na uvođenje novog modnog trenda koji će trajati tri mjeseca, već kao same objekte. Pri tome je njegovo tijelo samo nosač tih različitih formi koji je time više istaknut zbog namjernog destabiliziranja modnih normi kao i poteškoća u spolnom definiranju osobe koja pozira.

Tu ideju možemo lakše percipirati ako osvijestimo današnji pogled na tijelo: ono nije samo nosač naših organa koji je oblik (više ili manje u skladu s trendovima) dobio rođenjem i koji će sličan, samo nešto deblji ili smežuraniji ostati do kraja života  - dobiveno tijelo je danas sirovi materijal koji možemo preoblikovati u skladu s aktualnim dizajnom. Nesumnjivo taj stav o preoblikovanju tijela u skladu s estetikom vremena postoji od uvijek, ali danas su pomaknute granice razvojem estetske kirurgije, dostupnošću mnoštva modnih dodataka i odjeće - mijenjamo ne samo grudi, već i spol ako to poželimo.

Primjeri koncepata fotografija s izložbe:

Chan-Hyo Bae (rođen 1975. u Južnoj Koreji - trenutno živi u Londonu) u seriji "Exsisting in Costume" radi autoportrete preobučen u dame visokog engleskog društva nekadašnjeg Britanskog Carstva. Na taj način izražava svoje osjećaje vezano uz njegov status azijskog imigranta u postkolonijalnoj V. Britaniji te kritički promišlja svoj novi identitet u Europi. Pri tome koristi jezik djeteta: kao što dijete oblačeći maminu odjeću i koristeći njezinu šminku želi biti netko drugi tj. odrastao tako i on želi postati "britanska dama". Referirajući se na ikonografske prototipe povijesnih slika i modnih i statusnih dodataka i odjeće autor ruši konvencije spola, rase, moći i podrijetla. Pri tome se referira, bez pretjeranog moraliziranja, na postojeće rasne predrasude, ali i sve jači globalni trend hibiridzacije kultura i rasa u Europi.

Steven Cohen (rođen 1962. u Južnoj Africi, a sad živi i radi u Francuskoj) surađuje od 2006. godine s Marianne Greber (rođena 1963. u Austriji gdje i živi)  pri čemu ona dokumentira njegove performanse i umjetničke intervencije.
Na izložbi su prikazane dvije serije fotografija: Golgotha and The Wandering Jew.
Golgotha je prvobitno bio performans na ulicama New Yorka pri čemu je Steven Cohen hodao ulicama od Wall Streeta preko Times Squarea do Ground Zeroa na cipelama s visokim petama koje su napravljene s dodatkom ljudske lubanje. On je napravio te cipele kao objekt—sastoje se od dvije umjetne lubanje koje je kupio u običnoj trgovini u  New Yorku. One su kao sablasni ostatak tog performansa sada prikazane na fotografijama koje dokumentiraju stajling projekta.
Lubanje se referiraju na svemoguću i često nekritički prihvaćenu moć kapitalizama koja "gazi preko mrtvih" . Može se tumačiti i u odnosu na modnu industriju koja teži minimalnim troškovima i rastu proizvodnje seleći pogone u siromašne zemlje gdje ljudi rade u neljudskim uvjetima.

Matthias Herrmann (rođen 1963. u Njemačkoj) bio je predsjednik udruženja Bečka secesija od1999. do 2006. i profesor fotografije na Akademiji u Beču od 2006. to 2011. 
Na fotografijama velikog formata nastalih oko sredine 1990-ih kao objekt uzima samog sebe poigravajući se duhovito s konceptima svijeta glamura i mode. On reinterpretira izjave poznatih modnih dizajnera na živopisan i ironičan način.
Tako na ovoj fotografiji reinterpretira izjavu poznate modne stilistice i dizajnerice Victorije Bartlett: "Living in the Here and Now is Tricky and Fashion Knows it".

 Viviane Sassen (rođena 1972. u Nizozemskoj gdje trenutno i živi)
Nejasno i prilično konfuzno izgleda žena koja na fotografiji pozira "oboružana" sa mnoštvom rekvizita koje nisu niti međusobno ni kontekstualno povezani.
Autorica kaže: "Privlače me fotografije koje ne otkrivaju odmah svoje značenje. Kontradikcije su dio mog rada i mog vizualnog jezika pri čemu se suprotnosti sudaraju međusobno." Njezin rad se bazira na premisama želje i straha: fotografiranju na način da prikaz istovremeno djeluje privlačno i uznemirujuće.

 
Sandra Mann (rođena 1970. u Njemačkoj)
Unoseći stranice časopisa ili isječke u svoje fotografije stvara vezu između dva prikaza iz različitih konteksta stvarajući tako često neočekivane i duhovite poveznice.

 
Alex Prager (rođena 1979. u SAD-u, radi u L. A.)
Njezin rad karakterizira precizna kompozicija, snažne boje i vizualni jezik pod utjecajem filma. S vlasuljama i u svjetloj poliesterskoj odjeći protagonisti na fotografijama su reminiscencije nekadašnjih filmskih heroina - mogu se iščitavati kao autoričin hommage Alfredu Hitchcocku, Douglasu Sirku, Pedru Almodóvaru i François Ozonu. 

 
Sophia Wallace (rođena 1978. u Seattle -  SAD, radi u New Yorku)
Fotografija je iz serije "On Beauty" referira se na klasičnu portretnu fotografiju i kritički analizira  uobičajeni prikaz muževnosti. Za ovu seriju fotografija  snimala je profesionalne muške modele u tipičnim ženskim pozama karakterističnim za portretnu i modnu fotografiju. Na taj način preokrenula je stereotipe i time poljuljala dominantno spolni kôd prikaza vizualnih umjetnosti.