Hoyka - Granica

Doba u kojem se nalazimo je granica koja nas dijeli od najvećih promjena u povijesti vrste

U petak, 02.02. u 19.00 sati u Muzeju Mimara, Roosveltov trg 5, Zagreb, održati će se otvorenje izložbe pod nazivom "Granica" Damira Hoyke.

Dileme i granice fotografa budućnosti

Usporedno sa, za fotografa neizbježnom, ulogom kroničara suvremenosti, Damir Hoyka je gotovo od svojih prvih izlagačkih istupa počeo propitivati budućnost i to ne samo svoje profesije, nego i cjelokupne civilizacije. Već i sam naziv ovog ciklusa, “Granica“, daje naslutiti kako se sada sučeljavamo s najradikalnijim, ali i najartikuliranijim projektom takva usmjerenja.

“Osobno, doba u kojem se nalazimo doživljavam kao granicu - širine možda stotinjak godina - koja nas dijeli od najvećih promjena u povijesti vrste, a imam dojam da je kompleksnost nadolazećeg nadišla naše mogućnosti kontrole“, pojašnjava Hoyka premise ovog ciklusa u press materijalu. “Alegorijski svijet 'Granice' nastao je kao rezultat moje potrage za vizualnim izrazom kojime bih najbolje izrazio osjećanu opasnu neizvjesnost razdoblja u kojemu živimo. Slično nama, likovi na fotografijama navikli su na život u području neprestane napetosti“, rekao je Hoyka.

Isto kao što je David Bowie prije trideset i pet godina kreirao lik rock superzvijezde budućnosti Ziggyja Stardusta, Hoyka je za svoj znanstveno-fantastični roman u nastajanju “Xavia“ stvorio, odnosno kako autor tvrdi “generirao“, lik umjetničkog fotografa budućnosti Wadea Zeelanda. U skladu s tim, ovaj bismo niz fotografija mogli shvatiti i kao Hoykinu anticipaciju umjetničke prakse iz 2039. godine. Kao i dosad, Hoyka svoje složene zamisli pretvara u sustave i serije upadljivih i intrigantnih fotografija, još jednom potvrđujući umijeće naznačavanja složenih sadržaja jednostavnim i atraktivnim fotografskim kompozicijama.

Osnovni elementi zajednički svim izloženim fotografijama su ljudski lik i opna koja ga prekriva, a stupanj prepoznatljivosti modela drastično varira od reljefa površine, koji može podsjetiti na fakturu i teksturu apstraktnih “enformel“ slika, do prepoznatljivih portreta u kojima opna postaje gotovo prozirni veo. Napinjanje opne povremeno rezultira geometrijskim šarama bliskim pop art motivima ili kompjuterskim grafikama prve generacije, dok se ponegdje javljaju i izrazite usjekline koje možemo usporediti s Fontaninim zarezima u slikarsko platno iz njegove čuvene serije “prostornih koncepata“. Isto tako, ispupčenost ruku i glava mogli bismo protumačiti i na uobičajeni kolokvijalni način, kao “opipavanje granica“, odnosno “udaranje glave o zid“.

Kao što je to u više navrata naglasio u tekstualnim pojašnjenjima ovoga ciklusa, Hoyka ne nudi i ne vidi te stoga i ne snima, odnosno prezentira jednoznačan odgovor. Iako vrlo uvjerljivo i elokventno prikazuje tok misli koji ga je naveo na još jedan niz začudnih fotografija, Hoyka dopušta i alternativne mogućnosti ili načine odčitavanja ovoga fotografskog eseja o stalnoj napetosti i otežanoj prepoznatljivosti. Svaka sličnost između suvremene umjetničke scene i one u kojoj će 2039. djelovati virtualni lik art fotografa Wadea Zeelanda svjesna je i namjerna kao jasan signal kako je nejasnost jedna od ključnih odlika istinskog umjetničkog čina.

Darko Glavan

"GRANICA"
press release

Primamljivi porast moći koji sobom donosi intelektualni napredak, našoj je vrsti oduvijek osiguravao dinamičnost civilizacijskih promjena. Zaneseno primjećujući kako nam uzajamni razvoj umnih sposobnosti i stečenih spoznaja povećava potencijale, neprestano nastojimo skratiti trajanje ciklusa njihove interakcije. Pitam se da li u svojoj opijenosti primjećujemo da naša dostignuća ispod krila progresa kriju opasnosti dekadencije.

Vijekovima promjena dovedeni do eksplozivnog razvoja informacijske tehnologije, danas stojimo pred mogućnošću zahvaćanja u same osnove života na našem planetu. Dodajući nesmotrenom narušavanju planetarnog ekosistema rastuće potencijale modificiranja živih organizama (uključujući nas same) i sposobnost generiranja novih vrsta (bile one tjelesne ili virtualne) priskrbili smo si moć promjene tijeka evolucije. "Alati" koje upravo stvaramo generiraju vrstu odgovornosti s kakvom ljudski rod dosad nije bio suočen . Budućnost nam ovisi o tome koliko smo je svjesni.

Osobno, doba u kojem se nalazimo doživljavam kao granicu (širine možda stotinjak godina) koja nas dijeli od najvećih promjena u povijesti vrste, a stječem dojam da je kompleksnost nadolazećeg nadišla naše mogućnosti kontrole. Nisam siguran da naše umne sposobnosti mogu osigurati relevantna predviđanja posljedica poteza koje ćemo vrlo skoro učiniti. Ako i mogu, jesmo li primjetili da nam je u ovoj partiji Budućnost nametnula preveliku brzinu odigravanja? Hoćemo li u želji za samodokazivanjem svoje superiornosti nastaviti igrati istom brzinom, ili ćemo priznajući slabost produžiti vrijeme razmišljanja? Na kraju krajeva, vrijeme za potez nam nije ograničeno, ili?

Alegorijski svijet "Granice" nastao je kao rezultat moje potrage za vizualnim izrazom kojime bih najbolje izrazio osjećanu neizvjesnost perioda u kojem živimo. Slično nama, likovi na fotografijama navikli su na život u području neprestane napetosti. Naslućeni svijet "s one strane" često ih ostavlja ravnodušno zabavljenima svojom svakodnevicom, no u trenucima kada ga postanu svjesni ne mogu se oduprijeti reakciji. U skladu sa svojim psihičkim inventarom (znanje, karakter, trenutno raspoloženje...) oni postaju radoznali, nestrpljivi, zabrinuti, zadovoljni, bojažljivi, očajni, bijesni, agresivni... Vjerujem da će njihovi pogledi, koji su često upereni u onostranost međe, pretvaranjem promatrača u metafizičku točku interesa (bez obzira bila ta točka tko ili što) potaći publiku na mentalno aktivan pristup djelu.

Tehnika osmišljavanja ideje koju sam primjenio u stvaranju "Granice" razlikuje se od mog dosadašnjeg načina rada. Unazad dvije godine, kada sam počeo rad na svom ZF romanu "Xavia", generirao sam lik Wadea Zeelanda, umjetničkog fotografa koji živi i djeluje u godini 2039. Neizvjesnosti, slutnje i bojazni koje spominjem, u njegovo su doba osnaženi ostvarenjem dijela današnjih potencijala. "Translacijom uma" u tijelo tog čovjeka budućnosti (dakle, nekoga tko proživljava za nas samo otvorene mogućnosti) i njegovu hipotetsku realnost nastojao sam osnažiti svoju refleksiju na pojave koje su u naše vrijeme tek u začetku. Osim toga, gledano iz Zeelandove perspektive, fotografije dobijaju dodatnu dozu intrigantnosti. Prikazani likovi ne moraju biti ljudi već mogu biti i naše genetske modifikacije, virtualne osobe, androidi...

U skladu s konotativnom biti medija fotografije, tema iz koje se "Granica" razvila može i nemora biti ishodište promatračevih razmišljanja. Pretvarajući se u uvjetovano ogledalo duše, djelo ionako svakog pojedinca nosi u smjeru njegovih jedinstvenih edukacijskih, kulturnih, socijalnih i ostalih iskustava. Kao i do sada, moji su napori usmjereni na stvaranje vizualiteta koji će svojom likovno-estetskom privlačnošću zadržati pogled, a intrigantnošću sadržaja povući promatrača da zaronivši ispod površine svakodnevice otvori škrinju "velikih" pitanja. Hoće li se ta pitanja kretati smjerom "Koliko nam je još preostalo vremena do proboja granice? Kako će izgledati svijet izmijenjen onime što ćemo naći iza? Jesmo li dovoljno zreli za opstanak u jednom takvome svijetu?", ili možda "U kojoj ćemo se mjeri sami promijeniti? Hoćemo li zakoračiti u područja nepoznatih zakona fizike? Što mogu učiniti da promjene ne krenu u smjeru dekadencije ili uništenja?" nije važno. Pitanja koja izrone, plutajući će površinom uma svog domaćina podsjećati na postojanje tema koje nisu nužno vezane uz "sada" i "ovdje". A tada se možda jednom pojave i odgovori...