Što nas čeka?

Svatko tko promatra zadnjih pet godina digitalne fotografije nužno mora ostati zapanjen brzinom kojom su se stvari odvijale, i zapitati se kamo to sve vodi, i kako će izgledati aparati kojima ćemo slikati za par godina.

Za početak, čini se da se u digitalnom svijetu sve okreće oko senzora. Klase aparata određene su veličinom senzora, i tu postoji daleko veća fleksibilnost nego s filmom, kojeg nije bilo praktično proizvoditi u jako puno formata. U digitaliji, teoretski, svaki aparat svakog proizvođača može biti klasa za sebe, sa svojim formatom senzora, i nikom ništa – budući da ne ovisi o potrošnom materijalu te mreži laboratorija opremljenih za razvijanje točno tog formata, digitalac je tu u velikoj prednosti u odnosu na film, i zbog toga u opticaju postoji toliko različitih veličina senzora.
Na filmu, 35mm je najmanji format koji je uistinu zaživio – manji APS format nije uhvatio korjena. To u osnovi znači da je najmanja veličina fotoaparata bila ograničena veličinom 35mm filma, dok u slučaju digitalca nema takvih ograničenja; u slučaju digitalca, moguće je napraviti iznimno kompaktan senzor i pripadajuću optiku, a ograničenje je jedino kvaliteta dobivene slike, koja se ne može mjeriti s većim senzorima, ali svejedno nadilazi sposobnosti kompaktnih filmskih aparata. To znači da je moguće napraviti iznimno minijaturizirani digitalac koji još uvijek daje kvalitetu slike prihvatljivu za 15x10cm snapshote za kakve su ljudi uvijek koristili aparate niže klase.
Glavni ograničavajući faktor današnje digitalne tehnologije je tehnologija proizvodnje senzora. Naime, senzori se proizvode istom tehnikom kao i čipovi, na silicijskom waferu. Wafer je skupa stvar, a veći čipovi zauzimaju veću površinu na waferu; također, vjerojatnost greške raste s površinom čipa, tako da na većim čipovima ima više defekata, a slijedom toga i više skupih bačenih primjeraka. Čitava logika današnje fotografske industrije počiva na premisi cijene površine wafera, i tu u budućnosti očekujem najveći napredak. Nedavna vijest o otkriću plastičnog materijala na kojem je moguće tiskanjem izraditi integrirane krugove ohrabrujući je signal u tom pravcu. Naime, ako je moguće senzor 35mm formata otisnuti na razmjerno jeftinom plastičnom materijalu, broj defektnih primjeraka više ne bi značio eksponencijalni rast cijene, i ukoliko je moguće na novom materijalu postići jednaku kvalitetu slike kao na današnjim senzorima, imat ćemo novu cjenovnu revoluciju i povratak velikih formata.

Do tada, cijene čipova ionako padaju zbog sve većih serija i sve veće usavršenosti proizvodnog procesa, a i tržište je počelo pokazivati znakove zrelosti. Jedan od znakova tog procesa je i odumiranje tzv. „prosumer“ klase aparata – Minolta A2, Olympus C-8080, Canon Pro-1, Sony DSC-828; novi aparati ove vrste ne najavljuju se, a stari se prodaju u bescjenje. Razlog tome je upravo u padu cijene velikih senzora, a čitava ova klasa aparata je umjetno stvorena da bi popunila mjesto koje su na filmu zauzimali amaterski SLR aparati, a koji su u digitalnom svijetu bili preskupi za tu cjenovnu klasu. U trenutku kad se prosumer klasa počela cijenom preklapati s jeftinim SLR aparatima, njoj je odzvonilo.

Drugi trend koji se može očekivati je nestanak niže kompaktne klase, odnosno njeno integriranje s mobitelima, PDA, prenosivim igraćim konzolama i ostalim elektronskim uređajima široke potrošnje. Ako nekome ponudite mogućnost kupovine Sony-Ericsson mobitela s fotoaparatom klase malog Sonyja, naravno da će radije uzeti foto-mobitel. To je, naime, vrsta aparata koju želite imati u džepu i što manje brinuti o njoj, a ovako imate jedan uređaj s jednim punjačem baterija, a ne dva. Osim toga, za očekivati je daljnje profiliranje kompaktnih uređaja u „lifestyle“ klase – za žene, za poslovne ljude, za djecu; ukratko, oblik i svojstva uređaja bit će određeni marketinškim potrebama.

Viša srednja klasa kompakta posve će se promijeniti; umjesto sadašnjih aparata, na tržištu će se pojaviti serija aparata s bitno većim senzorom, koja će pretendirati na segment tržišta koji nije zadovoljan foto-mobitelima, a ne želi investirati u SLR. Logični kandidat za tu klasu je 4/3 senzor, čija se veličina pokazala posve dovoljnom za napredne amatere. Za očekivati je da proizvođači konačno popune rupu u sadašnjoj ponudi, i naprave kompaktni aparat s integriranim objektivom koji će biti u stanju snimati slike na razini Leica M aparata. Sony R1 pokazuje što možemo očekivati u toj klasi, ali on je dimenzijama sličniji SLRu. Očekujem pojavu sličnog aparata veličine Canona S70, ali velike brzine autofokusa i okidanja, te sa 4/3 senzorom.

Što se tiče viših klasa, očekujem profiliranje tržišta oko potreba naprednih amatera – naime, do sada su takvi aparati reklamirani prvenstveno profesionalcima, ali profesionalci su zapravo zanemarivo, nišno tržište, i među potrošačima jako skupih digitalnih aparata i objektiva zapravo predstavljaju manjinu. Većinu takve opreme danas kupuju imućni entuzijasti, i za očekivati je da tu činjenicu proizvođači opreme uoče. Naime, razmislite, što vam se čini vjerojatnije: da će novi Hasselblad H2D kupiti vlasnik fotografske radnje, ili umirovljeni bankar koji se amaterski bavi fotografijom?

Danijel Turina