Natjecateljski duh

Današnji svijet je iznimno kompetitivan. Zbog globalizacije, ljudi su prisiljeni nadmetati se i uspoređivati ne samo s ljudima iz svojeg sela, odnosno neposrednog okruženja, nego praktički sa čitavim svijetom, što uključuje one najbolje u svim područjima. To stvara poprilično neugodnu situaciju u kojoj čovjek ima dojam da mora otrčati svjetski rekord da bi na lokalnom natjecanju u trčanju na sto metara osvojio prvo mjesto. Nije to tako suluda tvrdnja. Naime, u situaciji kad je tržište globalizirano, na svaki lokalni natječaj javit će se između ostalog i najveće svjetske firme, koje jedu za doručak male, lokalne firme koje su se do sada tradicionalno nadmetale za takve poslove, i od toga mogle normalno živjeti. Lokalne firme nalaze se pod pritiskom usporedbe s najvećima – Oracle, IBM, Microsoft i slični javit će se na najbezvezniji natječaj u najbezveznijoj banci, pa ti sad pobijedi na natječaju, pogotovo imajući u vidu da najveći imaju ogroman promet pa mogu raditi i za minimalan profit – hajde im ti konkuriraj cijenom, i probaj isplatiti troškove razvoja. Kad se stvari postave tako, izgleda da samo za najboljeg ima mjesta. Je li čudno da su u takvoj situaciji ljudi pod stresom i da se od toga žele malo odmoriti?

Kao jedan od mogućih oblika odmora nudi se amatersko bavljenje fotografijom. Šetnje u prirodi, uočavanje novih stvari, zamrzavanje sklada i ljepote trenutka u vremenu kao suprotnost kompetitivnoj ludnici u koju se pretvara svijet – ne zvuči loše? Ma što loše, zvuči odlično – sve dok ne poželite drugima pokazati rezultate, i eventualno ih usporediti s tuđim slikama. U tom trenutku otkrivate photosig, usefilm ili neki sličan site, na kojem ljudi iz čitavog svijeta šalju svoje radove, i shvatite da čitava stvar počinje jako ličiti na posao. Kao prvo, tamo šalju i najbolji fotografi, tako da se morate uspoređivati s najboljima i stizati standarde koje oni nameću. Morate imati vrhunsku opremu, morate poznavati rad u photoshopu, morate odabrati zanimljivi kadar, morate složiti vrhunsku kompoziciju, a sve mora odgovarati trenutnom ukusu koji vlada u publici. Ako igraš po tim pravilima, počneš proizvoditi komercijalnu fotografiju za publiku, natječeš se s profesionalcima za tržište, i pod stalnim si pritiskom usavršavanja i inovacije kako bi uspijevao pratiti ritam i ostati na vrhu.

Znate kaj? Ne bi išlo. Toga imam dosta i na poslu. Ako se već tamo sa svojih deset ljudi moram uspoređivati s mrcinama koje imaju desetke tisuća zaposlenih, milijarde dolara na računu i tome slično, stvarno mi ne treba ponavljanje iste priče i u nečemu što radim sebi za gušt. Ako već imam 16-satni radni dan sedam dana tjedno, koji se svodi na konstantni brainstorming u pokušaju da se pretekne nečija ekipa od 2000 inženjera, a sve zato da uopće uspijemo ostati na površini, stvarno mi ne treba još i situacija da se u okvirima relaksirajućeg hobija moram uspoređivati s likovima koji snimaju naslovnice za Vogue i National Geographic. Moja fotografija je moja, ona ne pripada publici. Publika tu nema pravo glasa. Ne dopada vam se nešto? Žalim slučaj. Vi biste nešto drugačije snimili? Samo izvolite. Nešto drugo vam se sviđa više? Samo naprijed, stavite si ga na desktop. Moj fotografski natječaj je kad pregledavam svoje snimljene fotke i od njih 200 biram jednu ili dvije najbolje, koje su najbolje uhvatile moju ideju i moje raspoloženje.

Kad god sam svoj stil prilagođavao ukusu publike, rezultat je bio taj da su moje fotke bile sve manje moje, s sve više njihove. Na kraju se ispostavilo da se svojim hobijem bavim da bih ugodio nekom drugom, što je točka u kojoj čovjek stane i pita se: „Kog vraga ja to uopće radim“? Da, ima smisla pogledati što drugi rade, i naučiti nešto tehničkih i kompozicijskih trikova. Ima smisla pogledati što sve postoji, i usavršavati vlastitu tehniku. Ali, ima li smisla izgubiti ono jedino po čemu je moje zapravo stvarno moje, a ne samo varijacija na temu trenutno popularnog stila?

Danijel Turina