Aparati s dušom

Ako se nikad niste našli u situaciji da slušate fotografa kako priča o aparatu sa svojevrsnom romantičnom nostalgijom, kao o prijatelju iz djetinjstva, ili raspreda o „karakteru“ objektiva i filmova, vjerojatno i niste imali previše iskustva s fotografima. Pogotovo je to slučaj s malo starijom generacijom – „novi klinci“ se više pouzdaju u egzaktne mjere poput MTF grafova, Imatest analiza i tome sličnog, što na neki način uklanja čar mističnog iz čitave priče. Je li toliko čudno kad netko s emocijama i nostalgijom priča o Minoltama, Pentaxima, Leicama i sličnim stvarima, koje su po svemu samo komad precizne mehanike i optike? Ako imate u vidu što ljudi s aparatima zapravo rade, sve će vam postati jasno. Svaki put kad pogledam neku fotografiju koja mi je dobro uspjela, sjetim se aparata s kojim sam ju snimio, filmske emulzije, objektiva, samog procesa slikanja, emocije koja je utkana u fotografiju, i svega ostalog što se tada dešavalo. Kad pogledam fotku, naprosto si ne mogu pomoći – osjetim izvjesnu simpatiju prema svim komadima opreme koji su mi pomogli da ju snimim, i zbog kojih mi se čini da je dobro ispala.

Nije to uvijek slučaj – prema prvom aparatu s kojim sam slikao osjećam poprilično jaku mržnju. S tom stvari sam ispucao par rola filma kao klinac, i skoro odustao od fotografije – aparat je toliko jako stajao na putu, da praktički od njega nisam mogao doći do toga da se bavim kadrom. Kad danas vidim da netko slini nad „aparatima s manualnim kontrolama“, prođe me ledena jeza, jer se sjetim tog Zorkija i načina na koji sam s tim morao slikati. Doduše, zbog tog iskustva bih sad bez problema mogao slikati i bez svjetlomjera – staviš ekspoziciju na 1/125, pogledaš kakvo je svjetlo, pa ako je oblačno, postaviš blendu na f/5.6. Naravno, nemaš LCD ekran na kojem možeš pogledati sliku i histogram. Okineš sliku, eventualno još jednu za svaki slučaj, i nadaš se najboljem. Da ne pričamo o tome kako se mijenja film; potrebno je rastaviti pola aparata.

Vjerovali ili ne, postoje ljudi koji čak i takve gadne krame gledaju s nostalgijom i toplinom u srcu, isto kao i ZX Spectrum, Commodore 64, nove fosile, pacman, manic miner, komunizam, eurokrem, redove za brašno, Antu Markovića i što sve ne – sve na temu „bili smo mladi, bila su to dobra vremena“. Naravno, racionalna analiza govori da su dobra stara vremena samo u oku promatrača, u sjećanju na mladost i pozitivna iskustva, koja koloriraju sjećanje i brišu sve negativno. Ali u fotografiji ima vrlo malo racionalnog.

Danijel Turina