Digitalna megalomanija

Prije par dana sam na LuminousLandscape web siteu pročitao dopunski review Olympus E-1 fotoaparata.

Da prepričam: autor reviewa je primijetio "zapanjujuću" razliku između mišljenja koje o tom aparatu imaju fotografi koji ga posjeduju i s njim stvarno slikaju, i mišljenja koje imaju oni koji samo čitaju specifikacije po webu. Vlasnici smatraju da je aparat izvrstan, svakodnevno ga koriste, njime proizvode odlične fotografije, mnoštvo profesionalaca je njime zamijenilo raznu opremu, ponekad čak i srednjeg formata. Vlasnici uglavnom smatraju da su nedostaci aparata sitnice - nešto veći šum na velikim ISO vrijednostima (ISO 800 i više) i nešto manja rezolucija nego bi im se dopadalo (5 MP). Prednosti su, pak, ogromne: iznimna pouzdanost, kvaliteta izrade, otpornost na vremenske prilike, fantastičan standardni objektiv (Zuiko Digital 14-54 f/2.8-3.5), kojeg autor reviewa smatra u praksi posve ravnopravnim Canonu 24-70 f/2.8 L, kojeg se općenito smatra najboljim na svijetu, a svi su oduševljeni kvalitetom slike, koja ima izvrstan dinamički raspon, te iznimnu točnost boja. Osim toga, aparat je nevjerojatno tih (udar zrcala jedva da se čuje), tražilo je jasno i pregledno, ergonomija je odlična, i, što je vrlo bitno, konfiguracija tijela i radnog objektiva je lakša i manja nego kod drugih sustava. Isto tako, za razliku od nekih proizvođača, varijacija u kvaliteti od primjerka do primjerka nigdje nije spomenuta kao problem.

Kakvo mišljenje prevladava među onima, koji nisu koristili taj aparat? Ovo postaje zanimljivo: po njima, E-1 ne treba ni razmatrati. Ima samo 5MP rezoluciju, ima sliku slabe kvalitete, "blijede boje", jak šum na visokim ISO vrijednostima, loš autofokus, itd.

Kako je uopće moguć takav raskorak u mišljenju? Treba imati na umu da su vlasnici aparata koje se intervjuiralo veliki sitničari, profesionalci kojima je jako bitna kvaliteta opreme i izlaza. Kako je moguće da oni imaju tako visoko mišljenje i tako visok stupanj zadovoljstva nečim, što će onima, koji gledaju specifikacije na papiru, stvoriti dojam prosječne ili ispodprosječne opreme?

Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Početnici, koji zapravo ne koriste fotoaparate za slikanje, smatraju da bolje performanse automatski znače bolje rezultate. Oni ne gledaju performanse konkretnog aparata u apsolutnom smislu, dakle koliko je taj aparat upotrebljiv kao alat, nego u relativnom smislu, uspoređujući ga s aparatom drugog proizvođača. Takvi će fotografirati nekakav probni kadar u studiju s nekoliko aparata, i onaj koji na tim mjerenjima pokaže bolje rezultate, bolje će proći na testu. Naizgled, to se čini posve smislenim. Zašto kupiti lošiji aparat, kad postoje bolji? E, tu dolazimo do temelja zablude. Takvi testovi, naime, ne pokazuju koji je aparat lošiji. Oni pokazuju jedino to, koji je aparat napravljen tako, da bolje prolazi na testovima. U stvarnom svijetu, na stvarnim fotografijama, problemi su nešto posve drugo, a ono što se na testovima čini problematično, u praksi se ne javlja kao problem. Naprosto, testovi mjere tako sitne detalje, tako fine razlike, da je to na stvarnim otiscima nemoguće ustanoviti. Te razlike su otprilike usporedive s razlikom između dviju filmskih emulzija. Fuji Astia ima ekstremno sitno zrno i iznimnu točnost boja. To je skupa profesionalna emulzija, koja se koristi uglavnom za modne revije i fotografije proizvoda. S druge strane, Fuji Sensia ima nešto krupnije zrno, i boje vjerojatno više variraju od role do role (unutar 0.1%, po svoj prilici). To je jeftina, amaterska emulzija, ali boje, kontrast, zasićenje i slične karakteristike nevjerojatno su slične profesionalnoj Astii. Da povučemo analogiju s digitalcima: zašto bi netko snimao na lošiju Sensiu, kad postoji bolja Astia, veće rezolucije i sitnijeg zrna? Odgovor glasi da su razlike u većini slučajeva i za većinu primjena posve nebitne, a Astia je skuplja. Ja sam se nagledao emulzija, ali ako mi pokažete dva portreta, od kojih je jedan snimljen Sensiom a drugi Astiom, po svoj prilici ću gledati jedino razlike u kompoziciji, kadru i osvjetljenju, a smatrat ću da je korišten isti film - toliko su slični. Razlike su toliko male, da se njima ne isplati baviti, a ukoliko je fotografija takva da na njoj promatrač uspije uočiti teksturu emulzije kao problem, sama fotografija je po svoj prilici toliko loša i dosadna, da je nije imalo smisla snimiti.

Ono što neiskusni početnici ne razumiju jest da se tu ne radi o razlikama na razini "dobro" i "loše", nego na razini "odlično" i "odlično +3%", otprilike kao kad se uspoređuju automobili Mercedesa, BMWa i Audija. Jedan će imati malo bolji motor, drugi će biti malo udobniji, treći će bolje ležati na cesti, ali i onaj koji najgore prođe na testu odličan je. Situacija s Olympusom E-1 je specifična: kao da imamo auto koji je vrlo udoban, prostran, izvrsno leži na cesti, njime se upravlja s iznimnom lakoćom i ulijeva povjerenje, ponaša se savršeno po svim vremenskim uvjetima, malo troši i lijepo izgleda, ali ide "samo" 240 km/h, za razliku od konkurentskog auta koji ide 250 km/h, i ubrzava do 100 km/h za 7.5 s, za razliku od konkurentskog koji ubrzava za 7.3 s. To objašnjava razliku u percepciji između "vozača" i klinaca koji čitaju recenzije u Autoklubu. Klincima je jako bitno ide li 240 ili 250, i ubrzava li za 7.5 ili 7.3, ali stvarnim vozačima je bitnije kako leži na cesti po kiši, i kako se ponaša u zavojima. 240 na sat je jako brzo, i usko grlo nije auto, nego cesta, a razlika od dvije desetinke sekunde ubrzanja je mjerena na savršenoj cesti i sa savršenim vozačem. U praksi, auto koji bolje leži na lošoj cesti ponašat će se bolje, i voziti brže od auta koji u teoretski savršenim uvjetima daje bolje rezultate, jer su stvarne ceste daleko od savršenog. Osobno, koristim E-1 zadnjih pola godine u stvarnim, terenskim uvjetima (uglavnom po šumama i na dugim šetnjama, i slikanje nenamještenih ambijentalnih portreta), i upravo me zapanjuje koliko pogrešnu ideju o tom aparatu imaju oni, koji ga procjenjuju na temelju onoga što oni misle da znače njegove specifikacije i rezultati na testovima.

Danijel Turina