Proces nastajanja slike

Slika nastaje uvijek kad osvijetlimo neku površinu koja reagira sa svjetlošću

U prošlom smo tekstu pretpostavili jednostavan model nastanka slike, pri čemu smo pokušali zadržati što je moguće jednostavnije objašnjenje samog procesa kojeg koristimo u klasičnoj crno bijeloj fotografiji. Taj model nije baš u potpunosti točan jer zacrnjenje na svjetlo osjetljivog sloja nije direktno proporcionalno količini svjetla koje padne na nju. Ovim ćemo se aspektom baviti kasnije kad prvo savladamo osnovne termine i shvatimo procese koji su zaslužni za nastanak slike. Mnogo ćemo toga u ovim početnim tekstovima pojednostaviti kako bi vam bilo što je moguće jasnije. Kad usvojite postupke i shvatite procese početno ćemo znanje nadograđivati prema potrebama.

Slika nastaje uvijek kad svjetlost obasja neku foto-osjetljivu površinu. Mehanizmi nastanka su različiti, a površina osjetljivih na svjetlost ima svakojakih. Često ih srećemo u životu, ali o njima uopće ne razmišljamo na fotografski način. Međutim ima ljudi koji razmišljaju drugačije. Od mnoštva materijala koji su osjetljivi na svjetlost jedan vrlo zanimljiv je trava. Sunčeva svjetlost u travi proizvodi klorofil - osunčana trava je uvijek zelena. Više svjetla jednako više klorofila, jednako više boje. I tako se dosjetili ljudi, posadili travu na ravne ploče, osvjetljavali je u potpunom mraku projekcijom negativa i dobili su pozitiv - pravu pravcatu sliku na travi.

Projekt su osmislili britanski umjetnici Heather Ackroyd i Dan Harvey. Sjemenke trave nanesu se na platnene panoe na kojima se prime i sretno rastu. Za cijelo vrijeme njihovog rasta panoi se drže zamračenoj prostoriji i osvjetljavaju uz pomoć projektora u trajanju 12 sati dnevno, kroz period od 7-10 dana. Tri takva panoa su prošle godine bila postavljena na Wimbledonu. Iako je ovdje prikazana mala sličica tih panoa, stvarna im je visina otprilike 3 metra.

Sličan su eksperiment napravili studenti sveučilišta Cornell, na odjelu hortikulture. No ipak nisu bili tako uspješni jer su dopustili travi da prvo izraste i bude do kraja zelena.

Ova zanimljiva ideja pomoći će nam u definiciji nekih osnovnih fotografskih procesa. Ovim procesom nastaje direktna slika, vidjet ćemo kasnije da u klasičnoj fotografiji proces nije tako jednostavan, no ipak tu ima elemenata koje ćete jednostavnije razumjeti pa će nam pomoći u razumijevanju crno bijele fotografije.

Kad je slika formirana, spremna je za izlaganje. No evo problema, trava je i dalje osjetljiva na svjetlost, pa kod predstavljanja slike javnosti dijelovi koji su izrasli bez svjetla i koji su blijedi i žuti, a ne zeleni, započinju dobivati zelenu boju. U sljedećih nekoliko dana, a točan vremenski period ovisi o tome koliko je intenzivna svjetlost kojoj je trava izložena, slika će u potpunosti nestati.

Slična se pojava događa i kod fotografije - sliku koju smo napravili treba na neki način obraditi da dijelovi koji nisu dobili ekspoziciju, odnosno nisu osvijetljeni, postanu neosjetljivi na svjetlost. Taj se proces naziva fiksiranje i on omogućava da nam slika postane trajna.

Heather Ackroyd i Dan Harvey također su tražili način da zaštite svoje slike, no proces fiksiranja ubija travu i ona se osuši. Slika opet nestane. No tu je u pomoć priskočilo genetičko inženjerstvo. Englezi su jako ponosni na svoju travu, pa su tražili način da ona zadrži svoju zelenu boju i nakon smrti, te su stvorili genetički modificiranu sortu trave koju su nazvali Stay-green. U tom tipu trave klorofil ostaje zaštićen u stanici i ne raspada se tako brzo pa trava zadržava zelenu boju čak i nakon što se osuši, idealno rješenje za zelene travnjake snobovskih kućevlasnika, nogometnih stadiona, ali i za naše umjetnike koji odmah nakon nastanka slike sušenjem ubiju travu (još u mraku) te tako dobiju medij koji čuva sliku i do nekoliko godina. Naravno da su za dugovječnost takve slike važne kvaliteta i trajnost podloge na koju je trava "posijana", te zaštita od plijesni i ostalih mikroskopskih organizama koje se hrane travom i podlogom.

Cijela ova priča poslužila nam je da na zanimljiv način pokažemo da proces nastajanja slike treba shvatiti u znatno širem kontekstu od digitalne i analogne fotografije.

Da sliku koju smo snimili treba napraviti neosjetljivom na svjetlo i na taj način osigurati njezinu dugovječnost - taj se proces u klasičnoj fotografiji zove fiksiranje, u digitalnoj kvantizacija i digitalizacija.

Da možda postoje i drugi elementi koji mogu s vremenom degradirati sliku ili njezin nosač i tako nas ostaviti s oštećenim originalom ili čak i bez slike koju smo snimili.

Te da su neke supstance jako osjetljive na svjetlo tako da su u mogućnosti registrirati sliku u tisućinki sekunde, dok drugima koje su manje osjetljive treba i do 120 sati osvjetljavanja kako bi na njima nastala kvalitetna slika. Ovo je koncept koji je doveo do mjerenja osjetljivosti na svjetlo, koja je na kraju brojčano izražena kroz ISO vrijednosti.