Izražavanje ideje u fotografiji

Iza svake fotografije postoji ili bi trebala postojati ideja!

Ideja koja stoji iza fotografije može biti značajna, duboka i temeljita, može biti i apstraktna - no svaka fotografija u suštini krije fotografovu želju za nekom vrstom iskaza.

© Damir TiljakTa ideja može biti prozaična; obična, svakidašnja i dosadna već stotinama puta viđena; plitka, jednolična i suhoparna - beznačajna u općem tijeku fotografije - značajna samo za onog tko je fotografiju napravio i mali krug osoba koje su direktno povezane s tijekom nastanka fotografije: ovo sam ja na proslavi Nove godine, ovo je zalazak Sunca snimljen s balkona naše hotelske sobe i sl.

Iskazi su: vidiš kako smo se dobro zabavljali na dočeku Nove godine; vidiš kako je prekrasno mjesto koje smo odabrali za godišnji odmor - zalasci Sunca su tamo stvarno posebni. Ideja koja stoji čak i iza takve fotografije može biti različita: netko će htjeti podijeliti ljepotu koju je vidio, netko se želi praviti važan kako se proveo bolje od drugih, a netko će samo zabilježiti uspomenu, jer ...

Za većinu ljudi fotografija služi samo kao medij za čuvanje uspomena, sredstvo za bilježenje mjesta i događaja, u osnovi poruka fotografije živi u glavi onog tko je s njom povezan i samo je okidač sjećanja na neki događaj i na neko prošlo vrijeme. Takva fotografija nema apsolutno nikakvog značenja za nikog drugog i potrebno ju je detaljno i opširno objasniti prilikom pokazivanja, upravo stoga je beznačajna u općem tijeku fotografske kulture.

© Damir TiljakTakav pristup fotografiji često promoviraju i proizvođači fotografske opreme u svojim reklamnim kampanjama - uhvatite trenutak za pamćenje, nikad više nemojte propustiti značajan događaj; fotografija je nezaboravna uspomena, s našim ćete aparatom zabilježiti sve svoje uspomene - nije slučajno da su reklame takve jer ovo je najširi i ujedno najpovršniji oblik fotografskog iskaza, pa se proizvođači takvom reklamnom kampanjom zapravo obraćaju najširem krugu korisnika fotografskih aparata.

Nije to nešto loše što treba osuditi, svi mi ponekad snimamo takve fotografije, no zadržimo ih tamo gdje im je mjesto - u obiteljskim albumima, njihova svrha ispunjena je samo uz nas i takva fotografija živi samo uz pomoć naših objašnjenja.

Uz ovakvo stanje svijesti kad fotografiju pretvaramo u zapisničara nekog događaja, postoji i stanje svijesti kad fotografiju zaista želimo pretvoriti u sredstvo komunikacije, u medij za izražavanje ideja, no to većini ljudi koji žele napraviti takav iskorak u fotografiju uspijeva teško ili nikako.

Postavlja se logičko pitanje: zašto je tomu tako? Razloge možemo naći na nekoliko strana, no možda najvažniji je taj što nas naš školski sustav ne uči takvim načinima izražavanja. Tijekom školovanja forsira se analitički način razmišljanja; čitanje, pisanje, matematika; prirodne znanosti koje se temelje na klasifikacijama, kao na primjer u biologiji - kičmenjaci i beskičmenjaci, a kičmenjaci se dalje klasificiraju u: ribe, vodozemce, reptile, ptice i sisavce... Takve se tematike nameću kao važnije od onih koje se oslanjaju na naše direktno iskustvo svijeta, u koje pripada i vizualna percepcija, stoga u školama vrlo brzo odustanu od poticanja vizualnog u nama i treniraju nas da mislimo logički i matematički. Mi djelujemo kao vizualna bića, svako se dijete prije svega pokušava vizualno izraziti, djeca misle u slikama, ne u riječima, dajte djetetu papir i olovku i pokušat će nešto nacrtati.

© Damir TiljakNa ovom mjestu moramo se zapitati: kakvi smo u suštini? Kakva je zapravo naša priroda? Svi znamo da i ono što definiramo kao najprimitivnije civilizacije, civilizacije koje nemaju kulturu pisma i ne znaju kompliciranu matematiku imaju forme likovnog izražavanja. Iz takvih informacija i iskustva s djecom koja se također prvo pokušavaju likovno izraziti možemo zaključiti da u suštini zaista jesmo vizualna bića. Kroz brojne psihoanalitičke seanse ustanovljeno je da se tek nekolicina ispitanika može sjetiti govorne komunikacije u dobi mlađoj od 2 godine. U te prve 2 godine života uglavnom pohranjujemo vizualne informacije. Bebe nauče razumijevanje vizualnih signala puno prije nego što nauče govoriti.

No naš se svijet promijenio i nama za opstanak više nije ključna vizualna percepcija. Kako bismo mogli raditi, stjecati materijalna dobra i dobro živjeti trebaju nam neke druge vještine koje se sustavno potiču u našem odgoju i obrazovanju. Treniraju nas, zapravo uvjetuju da razmišljamo drugačije i doživljavamo svijet drugačije. To samo po sebi ne bi bilo loše kad bi nam omogućili da istodobno njegujemo i svoje istinsko biće kojemu se možemo obratiti kad osjetimo potrebu, no čak se i taj dio pokušava kontrolirati te se i njemu nameću smjernice i ograničenja. Uglavnom svi stavljaju težište na potrebu fotografa za komunikacijom sa svijetom, s publikom, no gotovo nitko ne spominje komunikaciju sa samim sobom, svojim unutrašnjim bićem i zadovoljavanje potreba za osobnim estetskim izražavanjem.

Mnogo je knjiga napisano o tehničkim aspektima fotografije, postoji i niz različitih drugih izvora o toj tematici, no malo je toga napisano o estetskim aspektima fotografije, još manje o fotografiji kao umjetnosti, a daleko najmanje o psihologiji fotografskog stvaranja i psihologiji percepcije. Autori koji se bave estetikom i umjetnošću uglavnom su strogi u postavljanju kriterija i u definicijama što je fotografija i što fotografija treba biti. Tako je nastala podjela na fotografiju i na takozvani snapshot. Pogledamo li u rječnik vidjet ćemo da je snapshot hitac bez ciljanja, pa bi u fotografskom smislu to moglo značiti fotografiju snimljenu bez promišljanja.

Evo kako su to Michael E O'Brien i Norman Sibley definirali u knjizi "The Photographic Eye": "snapshot je površan zapis nekog događaja, osobe ili objekta. Sve što je u takvoj fotografiji bitno je da objekt snimanja prikaže dovoljno kvalitetno kako bi sačuvala sjećanje na izgled objekta.

S druge pak strane fotografija je umjetnička interpretacija nekog događaja, osobe ili objekta. Fotografija treba prenijeti neku univerzalnu poruku i treba to prenijeti snažno, s dozom energije i stila. Da bi to postigli fotografija mora biti komponirana, svi njezini elementi moraju biti usklađeni kako bi zajednički vodili k istom cilju. U širem smislu sadržaj fotografije je manje bitan od načina na koji je prikazan, kompozicija je to što određuje fotografiju, svaki objekt moguće je fotografirati dobro ili loše!"

© Damir Tiljak

U periodu u kojem kultiviramo naše napredovanje u likovnom području fotografije pojavi se trenutak u kojem s jedne strane moramo odlučiti koliko ćemo biti strogi prema sebi, odnosno prema svom radu, a s druge strane koliko ćemo si slobode dati za individualnu interpretaciju svijeta oko nas. Hoćemo li prihvatiti ovako stroge definicije koje su opet oblik zadiranja u našu vizualnu slobodu kroz nametanje analitičkog pristupa fotografiji ili ćemo se prepustiti kriterijima univerzalne ljepote koji se prirodno nalaze u nama, a koji zahtijevaju kompletno drugačiji pristup viđenju svijeta, zapravo stapanje sa suštinom svijeta kako je to zgodno formulirao Frederick Franck u knjizi "The Zen of Seeing" - koja se usput rečeno bavi tematikom crtanja, a ne fotografije.

Kategorija: 
Estetika fotografije

Objavljeno: 10.01.2008.