Koliko digitalne obrade?

Koliko je digitalne ili neke druge obrade dozvoljeno primijeniti na fotografiji?

Moramo vam odmah priznati da je ovaj naslov bio mali trik kako bismo vas zainteresirali za tekst o psihologiji fotografa. Ako ga pročitate u potpunosti na kraju ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Pitanje zapravo nije vezano samo za digitalnu obradu, nego bilo koji oblik obrade, dorade ili intervencije na fotografiji, koliko je uopće na bilo koji način dozvoljeno zadirati u medij?

Kako bismo odgovorili na ovo pitanje trebamo problem sagledati s dvije strane, moramo odrediti ulogu fotografije i ulogu fotografa, odnosno njegov kreativni obrazac. Ako je fotografija dokumentarna, reporterska ili na bilo koji drugi način vezana za objektivno izvještavanje javnosti nije etično na bilo koji način mijenjati i dorađivati njezin sadržaj. Zaključak možete izvesti sami, dozvoljene su minimalne obrade koje djeluju samo na tehnički dio fotografije, nikako na promjenu sadržaja ili percepcije. Pogledajmo sad to od strane fotografa. Godine 1939. Victor Lowenfeld otkrio je da se neke osobe u svojoj komunikaciji sa svijetom primarno oslanjaju na vizualne podražaje, dok se druge više oslanjaju na taktilne (osjet dodira). Prve je nazvao vizualnim tipom, a druge haptičkim tipom (od grč. hapto – diram, hvatam). Pogledajmo koje karakteristike krase ova dva tipa.

Vizualni tip dobiva informacije o svijetu prvenstveno preko osjeta vida, svi ostali podražaji su zapostavljeni. Takve su osobe opsjednute ispravnim bojama, mjerama i proporcijama – možemo ih nazvati realistima. Kad se takva osoba bavi fotografijom ona ima kodeks koji ne dozvoljava mijenjati bilo što na fotografiji. Slika nastaje u trenutku pritiska na okidač i sve naknadne obrade svedene su na minimum. Ne radi se izrez, a ako je fotografija rađena na filmu često uključuje i rub negativa kako bi se pokazalo da je predstavljena cjelokupna površina filma. Takvi fotografi po svaku cijenu žele sačuvati ispravnu sliku svijeta, koriste normalne objektive, fotografiraju iz pozicije iz koje promatraju svijet oko sebe, gotovo nikad ne koriste širokokutne objektive niti slikaju iz ekstremnih kutova. Oni samo bilježe svijet
oko sebe i to na najbolji mogući način.

Haptički tip je više okrenut drugim osjetilima i subjektivnim doživljajima. On postaje dio fotografije, u nju ugrađuje svoje iskustvo i emocije. Takve su osobe ekspresionisti, fotografije su im često naglašenih boja i oblika, ponekad izobličene ili u potpunosti apstraktne. Oni istražuju svoju unutrašnju viziju, ne poštuju ograničenja medija i manipuliraju slikom na sve načine koje poznaju sve dok ne budu zadovoljni svojom vizijom realnosti. Često miješaju različite medije: računalnu grafiku, slikarske tehnike i fotografiju. Ništa im nije sveto, oni će paliti negative kako bi dobili neobične efekte, nanositi slojeve boje preko fotografije, ispisivati slike na izreze iz novina uglavnom primjenjivati sve postupke koji im padnu na pamet jer kod njih cilj opravdava sredstvo.

Postoji još jedna razlika između te dvije vrste fotografa. Dok vizualni tip usavršava previzualizaciju, haptički usavršava postvizualizaciju. On često radi kolekciju fotografija kao slikovnu bazu iz koje će prema potrebi izvlačiti potrebne dijelove pojedinih fotografija. Takve osobe pišu one upute po fotografskim magazinima o tome kako na krajolik "a" staviti nebo "b" i dodati još nešto iz fotografije "c" recimo Mjesec ili Sunce.

Ovo su dvije krajnosti, a između njih leži cijeli jedan svijet fotografa koji imaju manji ili veći postotak ova dva tipa. Zaključak je jednostavan, nekim fotografima realnost je svetinja, dok je drugima važan samo njihov osobni svijet. Jednima nikakva obrada nije prihvatljiva, drugima je svaki alat za obradu, pa tako i digitalne tehnike, više nego dobrodošao. Svatko se od nas mora naći negdje između te dvije krajnosti i ne postavljati drugima pitanja o dozvoljenoj količini intervencije u fotografiji, jer gotovo svatko od nas ima svoj jedinstven odgovor na ovo pitanje.