Stabilnost fotografija

Istraživanja o stabilnosti fotografskih materijala pokrenuta su kad je ustanovljeno da polako nestaju kompletne nacionalne arhive!

Od samih početaka fotografije postojala je težnja prema fotografiji u boji koja će na realističan način, baš kako ga i mi vidimo, prikazati svijet. Ta je težnja i ispunjena, no fotografija u boji donijela je sa sobom i nove probleme, a najveći od njih bio je dugoročna nestabilnost fotografske slike. Ovdje ćemo se ukratko pozabaviti tim problemom, one koji žele više informacija uputit ćemo na vodeće stručnjake koji rade na problematici stabilnosti fotografskih i likovnih materijala, a koji su se okupili u okviru kompanije Wilhelm Imaging Research, Inc. Sve materijale o problematici testiranja i određivanja stabilnosti možete pronaći na njihovoj web adresi: http://www.wilhelm-research.com, tamo ćete naći i usporedne vrijednosti testova, a s njihovih stranica možete besplatno preuzeti knjigu The Permanence and Care of Color Photographs: Traditional and Digital Color Prints, Color Negatives, Slides, and Motion Pictures. Knjiga ima 744 strane, autori su: Henry Wilhelm and Carol Brower Wilhelm, vrlo je zanimljiva i preporučamo je svima koji se bave fotografijom. Neka od poglavlja čitaju se kao zanimljiviji trileri jer su prepuna priča o problemima s kojima su se susretali fotografi. Vrijedni ljudi koji su godinama podizali foto studije propadali su jer su fotografske kompanije prodavale materijale koji su u potpunosti izblijedjeli nakon samo nekoliko godina. Bile su to ne samo poslovne nego i obiteljske tragedije, pod pritiskom kupaca da im ponovo naprave sve fotografije, naravno besplatno, ali i zbog gubitka reputacije pa tako i tržišta mnogi do nedavno uspješni poduzetnici zajedno sa svojim obiteljima završavali su kao beskućnici. U knjizi je opisano i kako su se ponašale velike kompanije koje su u takvoj situaciji i dalje reklamirale svoje materijale sloganima kao što su "uspomene za cijeli život" te koje su lobiranjem i moćnom odvjetničkom mašinerijom uspjele spriječiti sudske tužbe i zahtjeve za odštetom. Kad sve to pročitate ne možete se ne zapitati "a što nam onda danas prodaju?". Na sreću danas postoji ustanova kao što je Wilhelm Imaging Research, Inc koja u potpunosti djeluje samostalno te objektivno informira javnost o stanju na tržištu.

Istraživanja o stabilnosti fotografskih materijala pokrenuta su kad je ustanovljeno da polako nestaju kompletne nacionalne arhive, kako one u muzejima tako i one u državnim službama koje su čuvale za nacionalnu povijest važnu fotodokumentaciju. Dok su fotografima propadali poslovi, a običnim ljudima nestajale uspomene na njihove najdraže trenutke to zapravo nikoga nije zabrinjavalo. No danas je situacija ipak drugačija i svaki bi fotograf, pogotovo onaj s aspiracijama prema "fine art" fotografiji trebao u potpunosti biti informiran o svim aspektima koji utječu na dugotrajnost njegovog rada. Pogledajmo stoga što sve utječe na stabilnost fotografije, kako se mjeri otpornost na blijeđenje i koliki životni vijek možemo očekivati od modernih materijala.

Na stabilnost fotografije utječu mnogi čimbenici. Pođimo redom. Prvo i osnovno je kvaliteta i vrsta materijala od kojeg je fotografija izrađena. U crno-bijeloj fotografiji najstabilnijom se smatra fotografija na klasičnom kartonu s baritnom podlogom, arhivski obrađena i tonirana selenom ili sulfidom. Za sada se pouzdano zna da trajnost takvih fotografija premašuje 150 godina i da se u tom periodu ne događa vidljiva degradacija slike. Naravno pod uvjetom da je fotografija izložena ili spremljena na odgovarajući način. To znači da nije izložena ekstremnim promjenama temperature i vlažnosti zraka, jakom UV zračenju i kemikalijama koje djeluju korozivno. Ovi uvjeti uglavnom su prisutni u svakom galerijskom prostoru, kućanstvu ili uredu. Izuzetak može biti zadnja stavka (kemikalije) jer su nam civilizacijske tekovine u okruženje u kojem živimo unijele nove zagađivače zraka, fotokemijske oksidanse, od kojih je ozon najopasniji za ljude, životinje, biljke i fotografije. Ozon je izuzetno reaktivan plin koji čak i u malim koncentracijama oksidira svaki organski materijal kojeg se dotakne, a naravno i anorganske materijale koji su podložni oksidaciji u koje pripada i srebro koje tvori sliku u klasičnoj crno-bijeloj fotografiji. Na sreću ozon je toliko reaktivan da će se razgraditi i na staklu, a kako je većina fotografija izložena pod staklom problem je riješen. Zaštitu od ozona i ostalih oksidansa u zraku daje i toniranje sulfidom ili selenom zato se ono danas smatra obaveznim djelom arhivski obrađene crno-bijele fotografije. Ozon je vrlo opasan protivnik svake boje i mnogih pigmenata pa sve fotografije obavezno treba držati pod staklom, pogotovo nove generacije digitalno ispisanih fotografija kod kojih su boja ili pigment naneseni na površinu papira i tako pod direktnim utjecajem mnogih zagađivača prisutnih u zraku. Svaki CB papir izrađen od modernih materijala, a to su uglavnom papiri koje u fotografiji nazivamo plastificiranim ne smatra se arhivskim. Za fotografije u boji koriste se isključivo takvi papiri, no kako su boje u želatinskom sloju takvog papira same po sebi kratkog životnog vijeka to nikoga posebno ne smeta.

Iako smještaj fotografije u zatvoreni okvir produžuje njezino trajanje, kod CB plastificiranih papira prilikom izlaganja pod staklom zabilježen je upravo suprotni efekt. U proizvodnji podloge za takve papire često se koriste različite kemikalije koje se pod utjecajem svjetla raspadaju, ako takvu fotografiju smjestimo u zatvoren okvir produkti raspadanja se u njemu zadržavaju i uništavaju fotografiju. Tu postoji još jedan čimbenik, jedan od najčešće korištenih dodataka u takvim papirima, ali i u mnogim papirima za tintne pisače je optičko sjajilo. Kako kontrast ispisane fotografije i vidljivost detalja u tamnim dijelovima ovisi o svjetloći podloge proizvođači su u podlogu počeli dodavati spojeve koji apsorbiraju nevidljivo UV zračenje i emitiraju ga u vidljivom djelu spektra (ta se pojava naziva fluorescencija). Tako su dobili papire koji izgledaju bijeliji od bijelih. Zgodan trik koji će mnoge kupce navesti na kupovinu. No ono što kupci ne znaju je da će fotografija na takvom papiru izgubiti svoje blještavilo ako je on osvijetljen svjetlom koje u sebi nema UV komponentu, na primjer svjetlom obične žarulje i da će se s vremenom pod utjecajem svjetla optičko sjajilo raspasti. Kad se to dogodi fotografija će izgledati kao da je požutjela, a u papiru će se odjednom naći sumnjive kemikalije čiji je utjecaj na fotografiju nemoguće predvidjeti.

Uz već navedeno mjeri se još utjecaj vlage i temperature, no svakako najvažnija stavka prilikom ocjenjivanja trajnosti slike je izloženost svjetlu. Testovi na svjetlo se izvode tako da fotografije borave pod jakim osvjetljenjem, najčešće 35 000 luxa, a kada se dostigne jedan od kriterija vidljive degradacije slike trajnost fotografije se procjeni tako da se izračuna ukupno primljena količina svjetla te se preračuna na ekspoziciju od 450 luxa u trajanju od 12 sati na dan. Iako je procedura koju koristi Wilhelm Imaging Research prihvaćena kao standard i koriste je svi proizvođači treba napomenuti da Kodak upotrebljava drugačiji sistem koji u konačnici daje 4 do 8 puta bolje rezultate u korist proizvođača papira i tinte. To znači da ako Kodak deklarira trajnost od 80 godina, ovisno o osjetljivosti fotografije na ostale čimbenike, trajnost iznosi samo 10 – 20 godina prema standardu kojeg koriste ostali proizvođači.

Trajnost fotografskih medija

Baritni crno-bijeli papir 500 godina
Plastificirani crno-bijeli papir 3 - 30 godina
Plastificirani CB papir za strojno razvijanje* 2 – 15 godina
Klasični fotografski papir u boji 13 – 18 godina
Laserski pisač u boji 10 – 20 godina
Ilfochrome 29 godina
Fujicolor Crystal Archive Paper 60 godina
Ispis tintnog pisača – boja (dye) 4 mjeseca – 80 godina
Ispis tintnog pisača – pigment 2 – 200 godina
Ispis sublimacijskih pisača 4 – 26 godina
Ataraxia Studio Collectors Color Print 500 godina

* papir u kojeg je ugrađen razvijač pa se u strojevima za razvijanje koristi samo aktivator odnosno lužina, strojno razvijanje CB fotografija više se ne koristi no na tržištu još uvijek postoje papiri s ugrađenim razvijačem

Uvjeti izlaganja i trajnost fotografije

Priložene su vrijednosti trajanja slike (u godinama) za dva kvalitetna "fine art" papira u velikom formatu, jedan ima ugrađeno optičko sjajilo, a drugi ne. Papiri su testirani na tri različita načina. U prvom testu fotografija je izložena bez ikakve zaštite, u drugom je bila pod običnim staklom, a u trećem pod staklom koje apsorbira UV zračenje. Lako je uočiti da trajnost slike raste kad je zaštićena staklom, a još više raste kad staklo filtrira i UV zračenje.

Papir sa sjajilom, bez stakla 37
Papir sa sjajilom, pod staklom 62
Papir sa sjajilom, pod staklom s UV filtrom 124

Papir bez sjajila, bez stakla 57
Papir bez sjajila, pod staklom 108
Papir bez sjajila, pod staklom s UV filtrom 175

Papiri s ugrađenim optičkim sjajilom u pravilu imaju kraću trajnost slike, no ima primjera kad su papiri s ugrađenim sjajilom pokazali jednaku trajnost slike kao i oni bez sjajila.

Kompatibilnost papira i tinte

Važan čimbenik za stabilnost slike nastale upotrebom tintnih pisača je kompatibilnost tinte i papira. Primjer kojeg gospodin Wilhelm uvijek navodi je stabilnost kombinacije HP tinte i njihovog Premium Plus Photo papira koja iznosi 73 godine, no ako s tim istim tintama ispišete sliku na Staples Premium Glossy Photo papiru njezina će trajnost iznositi samo 2 godine. Pravilo je da su tinte na bazi boje osjetljivije na kvalitetu papira od onih na bazi pigmenata, vrijednosti za pigmente mogu se razlikovati za dva do tri puta dok se za boje mogu razlikovati i do 30 puta. Neki izvori navode da proizvođači u papire stavljaju aditive koji će stabilizirati njihovu tintu i da se prava svojstva tinte zapravo postižu tek kemijskom reakcijom u papiru. Ako takve tinte koristite na papirima drugih proizvođača one će ostati nestabilne. Ova informacija nije potvrđena ali sva testiranja potvrđuju logiku te ideje. Sve zamjenske tinte i sve kombinacije papira i tinte različitih proizvođača pokazuju manju stabilnost od kombinacije tinta-papir istog proizvođača.

Što točno označavaju godine trajanja

U ovom smo se osvrtu nagledali velike količine brojki koje označavaju trajnost slike do trenutka vidljive degradacije. Za potpun opis mjerenja i načina interpretacije ponovo vas upućujemo na stranice kompanije Wilhelm Imaging Research Inc, no za one koji nemaju volju proučavati preciznu znanstvenu metodiku koja mjeri 17 parametara u različitim točkama slike možemo reći da vidljive promjene nastupaju kad optička gustoća boje padne u rasponu od 12 do 35%. Te vrijednosti ovise o boji koja blijedi i početnoj obojenosti plohe. Tako najviši postotak pripada žutoj boji u čistim žutim plohama, dok je najmanji postotak dozvoljen za gubitak cijan minus magenta komponente u neutralnim plohama.

Maksimalna trajnost

Kao što možemo vidjeti maksimalna trajnost izloženog fotografskog uratka procjenjuje se na više od 500 godina, ali na žalost samo u tri slučaja: klasične baritne CB fotografije i kod dva tipa fotografije koje po narudžbi radi Ataraxia Studio. Riječ je o kombinaciji starih načina i novih tehnologija u kojem se tri sloja pigmentirane želatine polažu jedan preko drugoga na odgovarajuću podlogu. Ataraxia Studio nudi izradu dvije vrste fotografija: pigmentnu tehnologiju u boji i karbonsku tehniku za CB fotografije. Sve fotografije izrađuju se ručno na formatu 50 x 60 cm. Cijena za fotografiju izrađenu karbonskim postupkom iznosi 350 dolara dok za fotografiju u boji treba izdvojiti cijelih 885 dolara.

Nadopuna - otkad je ovaj tekst objavljen Ataraxia Studio je prestao s izradom fotografija.

Maksimalnu trajnost trenutno nudi pigmentirani ispis s HP Vivera tintama. Do sada (9. mjesec 2009.) su dobiveni rezultati od preko 300 godina trajnosti za fotografiju u boji, a testiranje još uvijek nije završeno. Smatra se da je trajnost crno-bijele fotografije ograničena samo trajnošću podloge.