Anatomija svjetlomjera

Izgleda kao da nema jednostavnijeg pomagala od svjetlomjera.

Izgleda kao da nema jednostavnijeg pomagala od svjetlomjera. Sve što treba jest uperiti ga prema sceni koju fotografiramo, očitati izmjerenu vrijednost i prema njoj prilagoditi ekspoziciju. No, praksa se razlikuje od teorije, očitanu vrijednost treba znati interpretirati.

Kako bi pojednostavili priču, pretpostavimo da fotografiramo u crno-bijeloj tehnici, a svjetlo mjerimo kroz objektiv, TTL. Želimo napraviti fotografiju nekog tamnog objekta na jakom sunčevom svjetlu, a taj nam objekt ispunjava cijelo vidno polje. Obavimo očitanje, prilagodimo ekspoziciju i fotografiramo.

Naš sljedeći motiv je svijetli objekt, u sjeni, on također popunjava kadar. Ponovimo očitanje, ono ispadne gotovo identično, fotografiramo s istom ekspozicijom kao i prije. Kako je svjetlomjer je očitao jednake vrijednosti dobili smo dvije fotografije za koje je negativ primio istu količinu svjetla. Dakle, na fotografijama koje ćemo razviti oba će objekta imati isti intenzitet zacrnjenja, na sivoj skali će izgledati vrlo slično. Kako to kad je jedan bio svijetli, a drugi taman?

Problem je u tome da svjetlomjer ne zna kakva je scena s koje mjeri reflektirano svjetlo. U principu, on jednostavno izmjeri intenzitet svjetla koje će osvijetliti film te tu vrijednost pretvori nekim sustavom obrade podataka u nešto što mi razumijemo, npr. kombinaciju zaslona i brzine zatvarača. Ono što nikad ne smijemo zaboraviti jest da sustav obrade podataka u svjetlomjeru pretpostavlja kako je površina s koje je izmjerio svjetlo srednje reflektivna, tj. da reflektira 12% svjetla koje je palo na nju.

Zašto je izabrana baš ta vrijednost? Navodno su prvi proizvođači svjetlomjera mjerili reflektivnost različitih scena i ustanovili da najčešće fotografirana scena ima prosječnu vrijednost refleksije 12%. Za takvu scenu naš svjetlomjer, ako je dobro prilagođen i kalibriran, daje ispravnu vrijednost ekspozicije izraženu u kombinaciji zaslona i brzine zatvarača, nikad nas ne opterećujući pravim vrijednostima sjajnosti scene koju snimamo. Ako je to istina onda fotografi zaista imaju sreće, jer ta se vrijednost poklapa s refleksijom fotografske srednje sive površine. Istina je ipak drugačija, 12% je odabrano jer se nalazi točno u sredini skale (preciznije ta vrijednost iznosi 12,5%). Kako sad to, zar srednje siva ne bi trebala imati 50% intenziteta? Objašnjenje je jednostavno, ekspozicija u fotografiji raste ili opada geometrijskom progresijom, što jednostavno rečeno znači da prethodnu vrijednost uvijek dijelimo ili množimo s dva. Evo kako to izgleda:

100% - čista bijela površina

50% - vrlo svijetlo siva površina

25% - svjetlo siva površina

12,5% - srednje siva površina

6% - tamno siva površina

3% - vrlo tamno siva površina

1,5% - crna površina

Obratite pažnju! Mi ovdje govorimo o reflektivnosti površine ne o njezinoj boji, nemojte 12% reflektivnosti mješati s 12%-tnom sivom površinom. Uglačane crne površine mogu reflektirati više od 50% svjetla koje padne na njih. Crna površina kako smo je naveli u tablici znači da je mi, odnosno naš svjetlomjer, percipiramo kao crnu zato jer ne reflektira dovoljno svjetla.

Vratimo se našem primjeru. Prilikom fotografiranja tamnog objekta mi trebamo znati da on reflektira manje od 12% i za odgovarajuću vrijednost smanjiti ekspoziciju. Tako će film dobiti manje svjetla i objekt će na fotografiji biti taman, kao što u stvarnosti jest. Isto tako prigodom mjerenja svijetlog objekta moramo ekspoziciju povećati jer on reflektira više od 12% svijetla. Tako će film dobiti više svjetla nego što ga je izmjerio svjetlomjer i scena koju snimamo bit će na fotografiji odgovarajuće svijetla.

Pogledajmo kako bi to izgledalo da imamo svjetlomjer koji nije namješten tako da izmjerene vrijednosti prikazuje u fotografima bliskim terminima.

Osnovna jedinica SI sustava za intenzitet svjetla (označavamo ga simbolom "I") ili kako to još nazivamo svjetlosnu jakost je kandela (simbol cd).

Svjetlosni tok je mjera količine svjetla koju izvor svjetla emitira u prostor, definirana kao intenzitet svjetla raspoređen po prostornom kutu (steradijanu). Jedinica je lumen (lm = cd sr).

Rasvijetljenost ili osvijetljenost (simbol "E") je prosječan svjetlosni tok izračen na određenu površinu postavljenu na neku udaljenost od izvora. Jedinica rasvijetljenosti je luks (lx) odnosno lumen po metru kvadratnom.

Ono što nas zanima jest svjetlost koja dolazi do filma, a ona ovisi o sjajnosti. Sjajnost je pak definirana rasvijetljenošću i reflektivnošću površine. Različite će površine imati različitu sjajnost pri istoj rasvijetljenosti, npr. crna tkanina će imati puno manju sjajnost od stiropora ili aluminijske folije, iako su identično osvijetljene. Sjajnost mjerimo u kandelama po metru kvadratnom, tj. mjeri je naš svjetlomjer. Takvo očitanje ne bi imalo previše smisla jer bi ga nekako morali preračunavati u vrijednosti ekspozicije. Postoje tablice u kojima su vrijednosti već preračunate. Tako iz njih možemo očitati da za vrijednost sjajnosti od 128 kandela po metru kvadratnom, ako je u aparatu film od ISO 100/21°, EV iznosi 10 (EV = exposure value – ekspozicijska vrijednost). Sada još treba preračunati EV u kombinaciju brzine zatvarača i otvora zaslona i tek tada možemo namjestiti fotoaparat za snimanje. Komplicirano, zar ne?