Bokeh

Vjerojatno najčešće postavljeno pitanje, ne samo u fotografskim krugovima, je: što kupiti? Izuzetno puno vremena i truda utrošeno je na testiranje, ocjenjivanje i uspoređivanje.

Vjerojatno najčešće postavljeno pitanje, ne samo u fotografskim krugovima, je: što kupiti? Izuzetno puno vremena i truda utrošeno je na testiranje, ocjenjivanje i uspoređivanje. Tu su i budući i sadašnji kupci koji prikupljaju podatke sa svih strana. Radi to gotovo svatko tko se sprema kupiti neki uređaj, ali i oni koji ih već posjeduju, kako bi se uvjerili da su kupili upravo najbolji komad opreme. Unatoč trudu desi se kupovina "pogrešnog" uređaja. Zašto? Postoje dvije vrste testova, subjektivni i objektivni. U objektivnom se izvode različite vrste mjerenja koja imaju znanstveno utemeljenu podlogu. Tako je u fotografiji moguće mjeriti razlučivost objektiva, a u audio tehnici postotak izobličenja. No onda se dogodi da pojačalo koje ima vrhunske specifikacije nije toliko ugodno uhu kao neko s osrednjim specifikacijama. Tako se i u fotografiji dogodi da najoštriji objektiv koji bi objektivno trebao biti najbolji nije uvijek i najdraži izbor pojedinog fotografa. Teško je o tome suditi jer ukusi se razlikuju, pogotovo kad je u pitanju fotografija. Ono što je za nekog umjetnost, za drugog je smeće. Tako nekome fotografija koja ima određenu mekoću izgleda loše, a drugome savršeno.

Te subjektivne odrednice mogu biti različite, od jednostavnosti upotrebe kućišta do načina na koji objektiv prikazuje neoštri dio slike. Upravo primjer neoštrine u slici može pokazati kako različite kulture mogu imati različite pristupe kod procjene estetske komponente i kvalitete nekog uređaja. Diskusije o oštrini pojedinog objektiva stalno su prisutne, no kad ste nekog čuli da raspravlja o neoštrim dijelovima slike? Na istoku, naročito u Japanu postoji čak i izraz za neoštrinu u slici, Bokeh. Japanski fotografi jednako strastveno raspravljaju o neoštrini pojedinih objektiva, kao i o njihovoj oštrini. Nije važno samo kakva je kvaliteta oštrog djela slike, ponekad je čak i važnija kvaliteta neoštrog djela. Na zapadu je pristup fotografiji ponešto drugačiji, prilikom testa treba izmjeriti rezoluciju, izobličenja i aberacije da bi objektiv dobio ocjenu. Nitko se ne zamara s time što se dešava kad uslijed male dubinske oštrine dio slike postane neoštar. Ni fotografi o tome previše ne razmišljaju, drže se pravila o važnosti subjekta glede oštrine i kompozicije, a ono drugo samo neka je neoštro kako ne bi privuklo pažnju. No nije sve baš tako jednostavno. Postoje različite vrste neoštrine, tako neki objektivi zamute rubove i rasplinu ih, a neki naprave dvostruku sliku predmeta izvan zone oštrine. Kako su te slike djelomično poklopljene one izgledaju zamućeno, ali su još uvijek oštrije nego što bi trebale biti i poprilično iritiraju većinu gledatelja. U Japanu postoje izrazi za sve te tipove neoštrina, Ni-sen je neoštrina koja stvara dvostruke linije. Također se vodi računa o neoštrini u prednjem planu slike (mae-bokeh) i neoštrini pozadine (ushiro-bokeh).

Možda vam se sve ovo čini kao pretjerivanje, no svi mi reagiramo na takve stvari, neki svjesno, a neki podsvjesno. Čak i fotografi koji nikad ne razmišljaju o tipovima neoštrine instinktivno koriste veći otvor zaslona na objektivima koji imaju ugodan tip neoštrine, a koriste veću dubinsku oštrinu kod objektiva koji imaju iritantnu neoštrinu. Kako izgleda dobar bokeh? Opet smo na terenu subjektivnosti, ali evo kako to definiraju stručnjaci za bokeh. Neoštrina ispred ravnine izoštravanja treba biti u potpunosti mekana, raspršena. Na taj način stvara ugodan okvir ostatku slike. Neoštrina pozadine mora biti takva da se izgube detalji ali zadrži tonalitet i osnovni oblici. Neoštrina koja stvara dvostruke linije je loš bokeh, efekt je sličan kao da gledamo "u križ" što zamara naš vidni sustav koji to pokušava ispraviti. Loš bokeh je i onaj koji ima područja izraženog kontrasta. Glatki prijelazi su prirodniji i oku ugodniji.

Kad započnete obraćati pažnju na takve detalje, mnoge će vam stvari postati jasnije. Nemojte svoj stari objektiv kojim ste zadovoljni prodati i kupiti neki novi zbog usporedbe rezultata testova koji pokazuju da novi imaju bolju MTF krivulju. Mogli biste se neugodno iznenaditi. Ja sam se tako neke vrijeme čudio zašto su meni neki vrlo dragi objektivi dobili osrednje ocijene. Kad sam malo dublje zašao u problematiku sve mi je bilo jasno. Testovi ne mjere kvalitetu bokeha i ne mjere mikrokontrast, koji je subjektivno važan kao i bokeh. Nije mi važno što moj objektiv ima ocjenu 3,6 kad su mi njegove slike oku ugodnije od onih što ih radi njegov suparnik s ocjenom 4,8.

Što sad. Opisali smo novu karakteristiku objektiva na koju skoro nitko ne obraća pažnju. Kako se snaći u već ionako prevelikoj hrpi podataka. Japanski časopisi o fotografiji ocjenjuju bokeh kod testova objektiva. No kako ne vjerujem da među nama ima onih koje takve časopise čitaju evo nekoliko osnovnih odrednica. Broj listića u konstrukciji zaslona ima određenu važnost, ali nije kritičan za kvalitetu bokeha. Konstrukcija objektiva i antirefleksnog sloja osnovni su čimbenici koji određuje kvalitetu bokeha. Najboljim su se pokazali objektivi simetrične konstrukcije. To su objektivi kojima otvor zaslona izgleda jednako veliko gledamo li kroz prednju ili stražnju stranu objektiva. Najlošiji su retrofokus i zum objektivi. No to su samo osnovne odrednice. Tako na primjer Zeiss zum objektivi za Contax fotoaparate spadaju u kategoriju s najboljim bokehom. Japanski fotografi naviše cijene objektive njemačkih proizvođača. Najcjenjeniji objektivi su Leica i Schneider, nakon njih Zeiss i Rodenstock te stariji modeli proizvođača kao što su Agfa, Voigtlander i Kodak. Od domaćih proizvođača naviše cijene Minoltu odnosno po novom Sony. Kad se fotografi koji koriste Leica sustave zažele automatike najčešće koriste Minoltu odnosno Sony. Česte su izjave kako fotografije snimljene s Minoltom i Leicom imaju isti karakter. Za ljubitelje kvalitetnog bokeha uz Leicu su prava poslastica kompaktni aparati visoke, klase kao što su Minolta TC-1 i Konica Hexar. Moderni objektivi visoke rezolucije i izraženog kontrasta uglavnom, tvrde oni, nemaju tu suptilnu kvalitetu slike koju je teško opisati. Žarišna duljina objektiva također je važna za kvalitetu bokeha. Teleobjektivi velikog otvora zaslona tu su najbolji. Tako je u Japanu za slikanje portreta sasvim normalno koristiti objektiv od 300 mm s otvorom zaslona f/2,8.

No nije sve u objektivu, tehnika fotografiranja jednako je važna. Odnos otvora zaslona i daljine snimanog objekta ima izražen efekt, a kako je bokeh najočitiji u svjetlinama, a pogotovo u kontrastnim scenama gdje je izražen prijelaz svjetlo-tamno i ispravna ekspozicija ima značajnu ulogu. A tu su i ostale subjektivne odrednice, način na koji objektiv prikazuje boje, tonalitet, ukupni kontrast, mikrokontrast, kontrast rubova, oštrina rubova, rezolucija... Sve to čini osobnost nekog objektiva. Stoga kad vidite neku fotografiju koja vam se sviđa kvalitetom slike, nemojte pitati kojim je fotoaparatom slikana, nego s kojim objektivom.