Karakteristike svjetla - kontrast

Osnovne karakteristike svjetla koje je važno poznavati ako se želimo uspješno baviti fotografijom jesu: intenzitet, temperatura i kontrast

Osnovne karakteristike svjetla koje je važno poznavati ako se želimo uspješno baviti fotografijom jesu:

- intenzitet - bez određene količine svjetla ne možemo fotografirati

- temperatura ili temperatura boje svjetla - bijelo svjetlo dolazi u "različitim bojama"

- kontrast - definira sjene i prijelaze između područja različitih svjetlina

Postoji još jedna karakteristika koja može biti značajna iako ona nije toliko važna kao prve tri, a to je polarizacija svjetla.

Intenzitet svjetla ne treba posebno objašnjavati, taj je pojam intuitivno jasan, iako ćemo se njime pozabaviti u nekim tekstovima koji će govoriti o kupovini rasvjetnih tjela i problemima s kojima se često sreću kompaktni digitalni foto aparati koji nemaju mogućnost zatvoriti zaslon na otvor manji od f/8.

Temperaturu svjetla smo već objasnili, a prilikom snimanja na otvorenom ona je povezana i s kontrastom, za naš vid temperatura svjetla nije problematičan čimbenik jer se on automatski prilagođava svim temperaturama tako dugo dok se u svjetlu nalaze za naše osjetilo vida sve tri osnovne boje: crvena, zelena i plava. Tek kad jednu od ovih boja u potpunosti ulonimo iz spektra naš će vidni sustav reagirati na zbunjujući način.

Ako u vidnom polju postoji nekoliko područja različitih temperatura oko će se i njima prilagoditi jer praktično nikada ne zahvaća široko vidno polje nego ga skenira dio po dio i kod svakog skenirnja će se prilagoditi intenzitetu, temperaturi i kontrastu. Sve ovo naravno vrijedi u nekim granicama normalnog, ekstreme treba izostaviti, jer potpuno je jasno da nije moguće gledati u jake izvore svjetla isto kao što je jasno da će naš vidni sustav registrirati boje obojenih izvora svjetla, na primjer kod rasvjete na koncertima.

Neizvježbani će vidni sustav od sve tri karakteristike najlakše primjetiti kontrast. O kontrastu smo već pisali, jer on je izuzetno važna pojava u fotografiji tada smo rekli da je kod rasvjete to odnos najvećeg i najmanjeg intenziteta svjetla koje dopire do različitih dijelova scene. Ta je definicija ispravna u kvantitativnom smislu, odnosno ona se temelji na razlikama između rasvjetljenosti djelova scene, no za fotografe ona je poprilično pojednostavljena i zapravo tek početak definicije kontrasta. Fotografima nije bitna samo rasvjetljenost pojedinih djelova scene, bitna im je i sjajnost odnosno važno nam je poznavati i koeficijente refleksije rasvjetljenih objekata, jer oni određuju koliko će svjetla doći do objektiva. No niti to još nije sve, refleksije se mogu razlikovati, tako će refleksija papira biti drugačija od refleksije zrcala. Zadnja važna stavka po kojoj fotograf određuje kontrast svjetla jest kvaliteta sjene koja nastaje djelovanjem izvora svjetla.

Sjena je važan dio fotografije, ako je prisutna treba je tretirati kao punopravan kompozicijski element, stoga je važno kako se ona uklapa u fotografiju, kako napreduje njezin intenzitet i kako se formiraju prijelazi između djelova koji su osvjetljeni i onih u sjeni. Zašto uopće nastaju sjene? Krivac je prvi od osnovnih zakona geometrijske optike koji kaže da se zraka svjetlosti širi po pravcu, odnosno da svjetlo ne može skrenuti iza ugla - to je uzrok nastanka sjene, ako ispred svjetlosnog snopa postavimo
prepreku, stvaramo sjenu jer svjetlo ne može
zaobići prepreku te ne prodire iza nje.

Za početak ćemo se poslužiti primjerima koji su svima jasni, vedar sunačan dan i dan kad je nebo pokriveno oblacima. Svi smo doživjeli takve dane i znamo da izvor svjetla ima jaki kontrast ako zrake svjetla padaju na subjekt pod približno istim kutom jer takvu karakteristiku ima direktno Sunčevo svjetlo. Takvo svjetlo ne prodire u područje gdje se nalaze sjene te je stoga rub sjene dobro definiran.

Sjena s oštrim, dobro definiranim rubom naziva se tvrda sjena i zato se svjetlo koje je uzrok takvoj sjeni naziva tvrdim svjetlom. Isto tako možemo reći da je kod takvog svjetla izuzetno izražena razlika između rasvjetljenosti dijela scene koja izložena svjetlu i dijela scene koja se nalazi u sjeni. Tako da ta vrsta svjetla pripada u kontrastno svjetlo, a za tako osvjetljenu scenu kažemo da ima visoki ili jaki kontrast. Vidimo dakle da su izrazi tvrdo i kontrastno u ovom slučaju sinonimi.

Nasuprot gore opisanoj situaciji je dan kad je nebeski svod prepun oblaka. Oblaci su prozračna tijela, oni propuštaju svjetlo ali ga pri tome i mijenjaju. Unutrašnja struktura oblaka raspršuje svjetlo pa kad svjetlost konačno prođe kroz oblak ona više nije usmjerena nego izlazi iz njega u svim smjerovima. Na taj način oblak djeluje kao potpuno novi izvor svjetla koji svjetlosti daje drugačiju karakteristiku. Tako djeluju sva prozračna tjela,
neka slabije neka jače.

Neusmjerena svjetlost daje sjenu koja nema precizno definirani rub, takvu sjenu nazivamo mekanom sjenom, stoga i svjetlo koje je uzrokuje nazivamo mekanim svjetlom. Prijelaz iz svjetla u sjenu je postepen, javlja se polusjena. Kad je polusjena jako izražena i kad praktično više niti nema potpune sjene scena ima nizak kontrast. Fotografi često mekano svjetlo nazivaju svjetlom bez kontrasta odnosno nekontrastnim svjetlom, no treba uočiti činjenicu da postepenost prijelaza iz svijetlog u tamno područje ne znači da u tamnom području, u području u potpunoj sjeni, intenzitet rasvijetljenosti nije identičan onome kod tvrdog svjetla.

Sada već pomalo postaje jasnija podjela svjetla prema kontrastu. Sjajnost scene definira kvantitavni, globalni ili ukupni kontrast svjetla, ako objekt ima homogen koeficijent refleksije onda je sjajnost proporcionalna rasvijetljenosti. Kad se u sceni nalaze područja u kojima se sjajnost razlikuje za više od 8 puta takvo se svjetlo već može smatrati kontrastnim.

Prisutnost polusjene definira lokalni ili kvalitativni kontrast svjetla – kvalitetu prijelaza iz svjetla u sjenu. Ovaj tip kontrasta je teško precizno definirati jer svaki fotograf ima svoje viđenje toga koliko postepen treba biti taj prijelaz. U konačnici je situacija u kojoj sjene uopće ne postoje, sve može biti u polusjenama, za takvu će se rasvjetu svi složiti da je mekana.

Važno je primijetiti da ova dva tipa kontrasta ne isključuju jedan drugog, to znači da možemo imati postepen prijelaz, odnosno da na objektu postoji polusjena, a da istovremeno djelovi scene u sjeni budu 10 ili više puta manje rasvjetljeni od djelova scene na svjetlu. Tada istovremeno imamo mekano i kontrastno svjetlo. Ovi odnosi ovise o usmjerenosti svjetla i odnosima veličine rasvjetnog tijela i objekta snimanja.