Putovi kreacije

Put prema kreativnosti može biti kraći nego što mislite

Fotografija je danas za većinu populacije jedan od najprivlačnijih umjetničkih medija, razloga za to ima mnogo, a jedan od važnijih je i taj što, naizgled, fotografija nudi instantni put ka kreativnom – nešto poput instant prosvjetljenja. Kažemo naizgled jer se u fotografiji lako može napraviti nešto što nikad niste napravili i u tom momentu se osjećate dobro jer ste stvorili nešto novo. Ljudi imaju tu potrebu za stvaranjem, to ih nekako ispunjava, daje im neki smisao, ako ništa drugo imaju osjećaj da nisu uludo potrošili vrijeme.

Naravno ako vi napravite nešto što do tada niste napravili ne znači da to netko drugi nije već napravio. Umanjuje li to vrijednost vašeg rada? Netko će na takav upit odgovoriti negativno, a netko pozitivno, odgovor je zapravo i da ne. Ako je to samo jedna faza izgradnje vaše kreativne strane onda je svakako bitno realizirati što je moguće više različitih tehnika na putu ka izgradnji osobnosti – uostalom tako funkcionira sustav obrazovanja – daje vam informacije koje već postoje. Kad skupite dovoljno informacija nastat će kritična masa koja može pokrenuti lančanu reakciju i veliko oslobađanje kreativne energije. Onome kome je to zadnja stanica na putu ka izgradnji kreativne osobnosti u fotografiji saznanje da je sve to već napravljeno, i to vjerojatno na bolji i orginalniji način, može biti snažan udarac negativne konotacije.

Naravno postoje i osobe kojima to ne smeta, one se fotografijom bave samo rekreativno i jednostavno im trebaju neki recepti koji će im omogućiti da ono što rade izgleda bolje – ono što oni zaista traže je dobra kuharica – knjiga s receptima koji će njihove fotografije učiniti privlačnima. Kroz fotografske radionice i tečajeve koje već 8 godina vodim prošlo je preko 600 polaznika, tako da sam bio u kontaktu s različitim tipovima osobnosti kad je u pitanju potraga za znanjem u fotografiji. Koliko god da su polaznici učili od mene, toliko sam i ja učio od njih – naravno na drugom području. Svaka grupa ima svoju dinamiku, svoju uzlaznu i silaznu putanju, vrijeme koje će izdržati prije nego se neumitno raspadne, a sve to ovisi upravo o tome kakav tip znanja polaznici grupe traže. Oni koji žele iz cijelog procesa izaći sa sposobnošću samostalnog kreativnog obrasca uporniji su i sistematičniji od "tražitelja recepta", a kroz program koji je ponuđen treba naći idealnu ravnotežu za oba tipa polaznika.

Postoji niz načina da se ove dvije ekstremne osobnosti i sve njihove kombinacije koje leže između ta dva ekstrema prepoznaju i klasificiraju, no nisam htio pisati o tome, htio sam pisati o samom procesu otvaranja kreativnih putova koji bi bili od opće važnosti za tijek fotografije na nekom području. Svakako ne možemo reći od opće važnosti za globalni tijek fotografije (iako se nikad ne zna što budućnost nosi), ali od važnosti na nekom manjem području i manjoj populaciji, kao što je neki fotoklub ili neka mreža fotoklubova. Dobar je primjer izložba fotografija polaznika Škole fotografije Fotonaut u Argentini, koja je ostavila znatan utjecaj na tamošnju lokalnu fotografsku scenu. Dakle djelovanje po receptima, kuhanje već poznatih jela na poznati način, svakako nije opcija koja će ostaviti značajniji trag na većem području. Eventualno u nekom mikro-okruženju, krugu osobnih prijatelja koji ionako malo znaju o fotografiji ili u krugu obitelji koja će uvijek podržati svog člana bez obzira na širi značaj onog što on radi. Naravno, u tom se slučaju značaj iskazuje na drugi način – a taj je kroz zadovoljstvo i sreću pripadnika zajednice – što također nije mala stvar i nikako je ne treba zanemariti.

Osobe koje teže unikatnijim oblicima kreacije svakako će više profitirati od sustavnog načina edukacije, iako niti one često nisu svjesne toga. U našim edukacijskim programima mi moramo zadovoljiti obje grupe, dati znanje i dati recepte. Isto tako privoliti one koji su došli po recepte da prihvate znanje, jer mnogo se puta dogodilo da oni tek kasnije shvate kako postoji put koji zahtijeva više truda, ali daje bolje rezultate. I tako su naši programi u prvoj fazi možda malo previše opterećeni teorijom, no teorija je izuzetno važna za kreativni proces koji se treba razviti u kasnijoj fazi, iako mi taj proces na suptilne i polaznicima neprimjetne načine potičemo već od prvog druženja. Zašto je teorija važna? Teorija je zbroj onoga što znamo, ali ne sadrži ono što ne znamo. Iz onoga što znamo krećemo se prema onome što ne znamo ili kako je to netko krasno rekao: što je veći krug znanja, to je veća tama koja ga okružuje.

Postoje dva kruga, onaj naš, osobni, i onaj kolektivni koji opisuje sve sakupljeno znanje određenog područja – u našem slučaju fotografije ili čak određene fotografske kategorije. Dok se nalazite u manjem krugu vaš se rast kreće prema poznatim i već otkrivenim područjima. Kako bismo to zorno rekli – otkrivate toplu vodu. Naravno da topla voda može imati različite temperature, pa se netko može posvetiti pronalaženju optimalne temperature tople vode za pojedinu primjenu – to bi se moglo opisati kao potraga za savršenstvom. Na žalost većina ljudi neće primijetiti tako suptilne varijacije i neće znati cijeniti trud uložen u takav cilj.

Vratimo se mi potrebi spoznaje kolektivnog kruga znanja, tek kad ispunimo taj cilj došli smo do ruba velikog nepoznatog i tek smo tada sposobni napraviti prodor u nešto novo, neispitano. Albert Einstein je to ovako definirao: "Stvaralačka mašta je važnija od znanja. Znanje definira sve ono što poznajemo i razumijemo, dok stvaralačka mašta upućuje na sve ono što tek možemo otkriti ili stvoriti".

Znanje nam samo po sebi neće omogućiti kreativnost, ali je ono osnovni preduvjet ostvarivanja autentičnosti i glavni pokretač jedinstvene senzibilnosti koju autor pokušava razviti. Bez znanja biti ćemo osuđeni na otkrivanje tople vode. Naravno da se faze u razvoju kreativne osobnosti ne mogu preskočiti, tako da za potrebe razvoja treba raditi sve ono što su već drugi napravili. Osnova svake početne faze razvoja je vježba koja nam pruža uvid u kreativne procese osoba koje su nam prethodile tako da brzo i jednostavno prođemo putem za kojeg je čovječanstvu trebalo stotine pa i tisuće godina. Jednostavno nemamo dovoljno vremena sve ponovo otkrivati sami. Tako uz pomoć određenog sustava koji nas relativno brzo i efikasno dovodi do granica neistraženog teritorija imamo priliku zakoračiti na neistraženo područje i stvoriti nešto potpuno novo. Čak i ako se to od nečeg do tada napravljenog razlikuje i u najsitnijem detaljima krug kolektivnog znanja je proširen, doprinos razvitku je pridodan i tek tada smo
proizveli stvarnu kreaciju o kojoj smo govorili na početku teksta.

Upravo to je razlog zašto na našim radionicama i tečajevima insistiramo na velikom znanju polaznika i na vježbama koje oni trebaju u određenoj fazi svoga razvoja izvoditi. Sve to vodi jednom cilju, polaznici trebaju samostalno otkrili svoj krug znanja, uz našu ga pomoć proširiti do ruba kolektivnog i na kraju bar malo svjetla prenijeli u tamu koja nas okružuje.