O naslovu uz fotografiju - 2. dio

Nastavak teksta o imenovanju fotografija, razmatra nekoliko novih područja:

Opravdanje postojanja naslova

Naslov dakle ima svoje pravo postojanja već i time jer ga dobivaju i djela kojima prvobitno niti nije dan naslov. On je izgleda neophodan unutarnjom potrebom kod prihvaćanja uspjelog djela.

Iz upravo rečenoga mogu se povući dva zaključka: s jedne strane da naslov svakako ima svoje opravdanje jer je često neophodan za potpuno razumijevanje unutarnjeg značenja izrađenog djela, a s druge strane da kao sastavni dio umjetničkog djela može promatrača usmjeriti u sasvim novo gledanje, otvoriti mu poglede u pravu misao umjetnika.

Sve to vrijedi i mora vrijediti i za fotografiju, taj navodno "posve realni prikaz" isječka svijeta. Po svemu razmatranom, naslov svakako ima svoje pravo postojanja i kod fotografije. Ja bih možda ovdje samo malo izmijenio redoslijed razloga i malo drugačijim riječima definirao te razloge.

Fotografija, jer samo u tom mediju postoje te nesuglasice, ne mora, ali i smije i treba imati naslov kao i svako drugo umjetničko djelo. Jer, bez obzira na realnost medija "fotografija", ona jednako tako može biti i čisti umjetnički izraz, izraz koji se samo donosi tim medijem. A naslov joj postaje dio izraza uvijek onda kad njegov autor želi izrazili ili prikazati jednu unaprijed zamišljenu misao, ideju, određenu radnju koju osjeća da može ostvariti samo istovremeno i slikom i riječju uz nju; kad tim naslovom uz slikovni prikaz želi prikazati neki događaj kako ga on vidi, ili kad želi dati neki naročiti ugođaj ili uputiti gledatelja u određenom smjeru razmišljanja.

Uloga je naslova zapravo u tome da objasni i ukaže na ono što je umjetnik htio prikazati - kako, vidjet ćemo još u nastavku - da upravi pozornost promatrača u stanovitom smislu. Naslov je tako sastavni dio slike i tek oni zajedno su jedno jedinstveno umjetničko djelo. Ta "suradnja" slike i naslova nekad može za promatrača biti i toliko iznenađujuća da tek uočavanjem naslova ugleda sliku na sasvim drugačiji način i doživi nešto, što gledanjem same slike uopće nije ni uočio. To iznenađenje, promjena shvaćanja, kontrast ili i duhovitost, humor, groteska, i' ta ista slika, jednaka kao i prije, može s takvim naslovom izazvati neki sasvim novi doživljaj, postati iznimno umjetničko djelo. I to ću još primjerom pokazati u nastavku.

Kako u stvari nastaje spoj između slike i naslova?

Uzmimo jedan jednostavan primjer. Recimo da je autor doživio ili želio prikazati olujno vrijeme u prirodi. Snimio je uspjelu sliku i dao joj naslov "Oluja". Vidimo li sliku krajobraza s teškim tamnim oblacima, čiji je naslov "Oluja". uzet ćemo jednostavno naslov do znanja, ali ćemo inače sliku ipak promatrati kao "krajobraz", a ne baš kao prikaz oluje. No pokazuje li slika osim oblačnog neba i druge karakteristike, kao vjetrom savijano drveće. uskovitlanu prašinu selske ceste, voz sijena uz koji seljak tjera konje u brži trk pred olujom, i slično, onda će nam takvo gomilanje faktora, od kojih svaki ukazuje na pojam "oluja", stvarno dočarati predodžbu oluje. Naslov će onda već mnogo bolje pristajati slici i on je tada opravdaniji.

Naslov koji ne valja

Nevještim i slici usiljenim davanjem naslova samo se doprinijelo mišljenjima da naslovi uz fotografiju nisu dopustivi. Fotografija je, smatram, svojom tehničkom pristupačnosti, došla u ruke širokom sastavu "umjetnika", i oni su tako i svojim "djelima" davali naslove po uzoru velikih slikara. Svakako prečesto nevješto.

Možda sva ta nevoljna svađa o pravu naslova ili ne, ne bi nikada ni izbila da nije bilo slučajeva s toliko loših, smiješnih i nepristajućih naslova uz slike i da nije prečesto bilo jasno da se iza izbora takvog nekog naslova ne skriva želja da se lijepim naslovom - zvučnim, romantičnim ili s pretenzijom humora - spasi loša slika. Ili da se nekoj osrednjoj slici, onakvoj koja ništa ne kazuje, ugura neki smisao - želja, koja se uostalom viđa i kod nekih modernista u slikarstvu. To se može nazvati samo bluffom i tu je očit nesklad između htjeti i moći. Jer, ono što naslov obećava, djelo mora i izdržati.

Naslovi kao: "Moja slatka kćerkica". "Djeda nas je nasmijavao " ili za sliku nekog muškoga: "Naš Apolon", nikoga neće zanijeti ni nešto im "reći". Pa čak ni slika koja je došla i na izložbu s naslovom "Plavi čar Rite", o čemu će još kasnije biti riječ.

Ovo je drugi dio teksta o imenovanju fotografija. U nastavku čitajte:

Kakav onda treba biti naslov?

Kakva dakle treba biti slika - uz dani naslov?

Neprikladan naslov

Prvi dio teksta nalazi se ovdje.