Arhiviranje fotki

Jedna od nezgodnih strana digitalne fotografije je problem trajne i pouzdane pohrane fotki.

Za razliku od filma, kod kojeg je moguće u najobičnijem registratoru držati višegodišnju arhivu (nećemo sad ulaziti u pitanje trajnosti filma kao medija), s digitalijom je još uvijek otvoren problem trajnog arhiviranja fajlova. Sa sve većim i sve jeftinijim memorijskim karticama i većom rezolucijom aparata problem je samo eskalirao.
Najgore moguće rješenje je nabaviti veliki tvrdi disk i na njemu držati sve fotke. Nije pitanje hoće li se disk raspasti, nego kada. Kad se to desi, ne želite se naći u položaju nekoliko kolega s newsa, koji su znali izgubiti par godina rada. U svakom slučaju pametno je raditi backup na CD ili DVD, a budući da su danas mediji i pržilice iznimno jeftini, to nije neki posebni problem. Problem je trajnost tih medija – meni se znalo desiti da pola medija ne mogu pročitati nakon godinu dana, a s druge strane su neki CD-R mediji nakon pet godina bili savršeno čitljivi; očito, nije svejedno koristite li šrot ili brand name medije. Ipak, nakon nekog vremena se tih medija toliko nakupi, da se čovjeku ne da po tome kopati i tražiti fajlove svako toliko, a još manje svakih pola godine čitavu arhivu kopirati na svježe medije, tako da su i CD/DVD arhive i backupovi osuđeni na polagano propadanje. Idealno rješenje bi bio tvrdi disk, ali oni baš i nisu poznati po pouzdanosti.

Rješenje je RAID 1 polje. RAID je skraćenica za „redundant array of inexpensive disks“, a radi se o polju načinjenom od nekoliko tvrdih diskova, kojim se povećava ili brzina ili pouzdanost. U RAID 0 konfiguraciji (striping RAID) podaci se podijele na onoliko fragmenata koliko u polju ima diskova, i na svaki disk se piše samo dio zapisa, čime se operacije čitanja i pisanja ubrzavaju onoliko puta koliko u polju ima diskova. Budući da se istodobno pouzdanost smanjuje isto toliko puta, ta konfiguracija nam je savršeno nezanimljiva. Nas zanima RAID 1 (mirroring RAID), konfiguracija u kojoj se duplikati podataka simultano pišu i čitaju sa svih diskova u polju, tako da se pouzdanost polja povećava onoliko puta koliko ima diskova. Naravno, u takvoj konfiguraciji je kapacitet čitavog polja jednak kapacitetu jednog diska u polju, ali to nas ne bi trebalo previše brinuti danas kad se disk od 250 GB dobije za manje od 100 EUR. U takvoj konfiguraciji, otkaz jednog diska u polju znači samo da treba otići u dućan, kupiti novi disk, staviti ga u polje i pričekati da kontroler iskopira podatke.

Najjednostavniji način za izgradnju RAID polja je ako u računalu već imate matičnu ploču s RAID kontrolerom. Ako nemate, možete kupiti odgovarajući kontroler za stotinjak kuna, i ukoliko vam je napajanje u računalu dovoljno jako (350-400W bi trebalo biti dosta), stvar možete obaviti za jedno popodne. Ne preporučujem izgradnju softverskog RAID polja – iako linux i serverski Windowsi pružaju takvu mogućnost, ona je prekomplicirana za prosječnog korisnika, i mislim da je kontroler od stotinjak kuna bitno manja gnjavaža od vremena koje ćete sigurno potrošiti gnjaveći se sa softverskim RAID poljem.

Alternativna mogućnost za one s malo više novaca je LaCie eksterno SATA II RAID polje s dva diska. Stvar je jako brza, jednostavna za korištenje, velikog kapaciteta i, čini se, poprilično solidno rješenje za digitalne fotografe. Ako, poput mene, koristite laptop, preostaje vam izbor između bitno sporijih mrežnih uređaja slične vrste, koje možete priključiti na vašu lokalnu mrežu i podacima pristupati sa više računala, ili pak FireWire/USB uređaja. Ako vam se ne da naručivati uređaj iz inozemstva, a imate avanturističkog duha, možete nešto slično napraviti u samogradnji – kupite jednostavno barebone računalo s jeftinim procesorom i malo memorije, RAID kontrolerom i dva velika diska (moraju biti iste veličine, naravno, a po mogućnosti identični). Skinite s neta neku jednostavnu distribuciju linuxa (treba vam samo komandna linija, nikakvo grafičko sučelje koje će samo usporiti stvar), podijelite RAID polje na malu sistemsku particiju s operativnim sustavom i veliku particiju s podacima, i otvorite tu particiju za pristup s mreže (hint: samba). Ne bi trebalo biti pretjerano komplicirano, a čak i ako se ne razumijete u linux, možete zamoliti nekog linuxaša da vam pomogne. Stroj koji je tako konfiguriran naprosto uključite u lokalnu mrežu, upalite, pričekate da se boota, i pristupite njegovom disku preko network neighborhooda u windowsima. Ako želite pogledati kakvo je stanje RAID polja, možete se iz windowsa telnetirati na linux stroj i pogledati kako stoje stvari.

Naravno, stroj s RAID poljem samo je pola posla – u idealnom slučaju imat ćete i backup uređaj poput DVD pržilice, za slučaj da cijelo RAID polje otkaže, što je uvijek moguće zbog mehaničkog udarca, prljave struje ili udara groma, ali u svakom slučaju ste sigurniji nego s jednim diskom, bio on prenosiv ili ugrađen u računalo.

Danijel Turina