Mekocrtać

Postoje situacije kad je sliku ugodnije gledati ako u sebi sadrži određenu dozu mekoće.

To je najčešće slučaj kod portreta, kad mekoća ublažava nedostatke lica (bore, ožiljke, prištiće) i kod krajolika fotografiranih u protusvjetlu ili u uvjetima kontrastnog svjetla. Kad želimo takav efekt na fotografiji, prilikom snimanja koristimo mekocrtać. Mekocrtać (ili difuzor) je opći pojam za element koji u sliku unosi neoštrinu. To može biti specijalan objektiv koji tada uglavnom nazivamo mekocrtajući objektiv ili "soft focus" objektiv, a može biti i dodatak: filtar, mreža, predleća ili neki drugi objekt koji će na odgovarajući način unijeti mekoću u sliku. Mekocrtajući objektivi su bili objektivi kod kojih se namjerno ostavljaju neke od grešaka objektiva, na primjer kromatska ili sferna aberacija. Zbog tih pogrešaka mekocrtajući objektivi nisu davali potpuno oštre slike, slika zapravo jest oštra i konture se dobro vide, ali se osim oštre slike stvara bar još jedna koja prekriva oštru i zato slika dobiva određenu mekoću.

Kod nekih objektiva te se aberacije moglo kontrolirati pomicanjem nekorigirane leće u odnosu na ostale leće u objektivu, ponekad su u objektiv ugrađivani posebni elementi koji ostavljaju mogućnost kontrole oštrine, tako da je objektiv po želji moguće koristiti kao normalan objektiv koji daje oštru sliku ili kao mekocrtajući objektiv. Pomak u dizajnu napravila je kompanija Rodenstock s objektivom Imagon. On je umjesto klasičnog zaslona imao dijafragmu koja je imala veliki centralni otvor okružen s mnogo manjih otvora. Kod upotrebe takvog zaslona objektiv projicira oštru centralnu sliku preko koje je superponirano niz svjetlosno slabijih slika (kad je otvor manji slika je manje svjetla), no slike koje nastaju projekcijom kroz otvore koje okružuju središnji otvor nisu projicirane na isto mjesto kao i glavna slika nego izvan centra. Centralna slika je oštra i svjetla, ona svojim intenzitetom daje otprilike pola ekspozicijske vrijednosti, ovisno o broju i veličini otvora koji okružuju glavni otvor, dok drugu polovicu daje niz slika koje nastaju projekcijom kroz manje otvore. Te se slike stapaju s glavnom slikom no kako su malog intenziteta i pomaknute svaka na svoju stranu samo svijetli dio slike djeluje na ekspoziciju, tamni dio ostaje ispod ekspozicijskog praga. Na taj način na svijetlim dijelovima slike nastaje svjetlosni obrub dok tamniji dijelovi ostaju gotovo nepromijenjeni, odnosno ostaju relativno oštro zabilježeni. Tako trepavice, obrve i tamna kosa ostaju na slikama oštri, dok se svjetliji dio slike reproducira na način kao da ima neki unutrašnji sjaj.

Za dobivanje efekta mekoće popularni su bili i razni filtri i dodaci, prvenstveno zbog povoljne cijene i velikog izbora raznih mogućnosti. Možda bi bilo dobro objasniti zašto o ovim pomagalima govorimo u prošlom vremenu. Općim prihvaćanjem digitalne obrade ovi su dodaci gotovo u potpunosti nestali iz fotografske torbe. Obradom u Photoshopu moguće je dobiti iste efekte uz puno veći stupanj kontrole tako da se samo fotografi koji su zadržali klasičan način izrade slike još služe ovim pomagalima, a tu prednjači crno-bijela fotografija kod koje se još uvijek koriste takva pomagala jer je u postprodukciji nemoguće dobiti klasičan efekt mekocrtaća, moguće ga je ostvariti samo prilikom fotografiranja.

Drugi veliki korisnik takvih pomagala je filmska industrija u kojoj je također vrlo teško dobiti slične efekte u postprodukciji, zapravo nije teško nego je skupo jer treba sliku u potpunosti digitalno obraditi. U filmskoj se industriji ovi filtri koriste u širokom spektru pa su podijeljeni u tri grupe:

Zamagljujući filtri (misty filters)
- namijenjeni su stvaranju efekta magle ili izmaglice različitog intenziteta – intenzivno smanjuju ukupni kontrast, smanjuju zasićenje boje, stvaraju aureolu (halo efekt) oko svijetlih objekata i izvora svjetlosti.

Difuzioni filtri ili difuzori (diffusion filters)
- namijenjeni su ukupnom ili djelomičnom smanjenju kontrasta – ublažavaju neželjene detalje, raspršuju vršne refleksije koje gube oštre konture te se postepeno stapaju sa slabije osvijetljenim dijelovima scene dajući slici karakterističnu mekoću.

Mekocrtajući filtri ili mekocrtaći (softening filters)
- u principu ovi filtri funkcioniraju isto kao difuzioni filtri samo im je efekt nešto slabije izražen, a kako se uglavnom koriste kod scena koje nisu izuzetno kontrastne, te ne sadrže vršne refleksije ili izvore svjetla u kadru, efekt promjene na slici je znatno suptilniji

U fotografiji nemamo takvu podjelu, pogotovo nema neke bitne razlike između druge i treće grupe. Postoji cijeli niz različitih mekocrtajućih filtara koji daju različite efekte, no uglavnom djeluju na principu ogiba svjetlosti. Postoje razna stakalca s ugraviranim ili utisnutim oblicima, kao što su koncentrične kružnice ili kvadrati, na drugima je utaljena ili ucrtana mreža ili neki drugi tip uzorka. Svjetlost se na tim preprekama lomi, ogiba ili raspršuje te tako dobivamo različite efekte. Ti su efekti ovisni o gustoći uzorka, širini linija od kojih se uzorak sastoji te o boji ili strukturi linija. Ako je uzorak utisnut u staklo dolazi do različitog loma svjetlosti u tom djelu stakla, ako su u staklo utaljene sitne čestice dolazi do raspršenja svjetla, a ako se radi o ucrtanim ili utaljenim linijama ili mrežicama dolazi do ogiba svjetlosti. Ovaj se zadnji način ujedno najviše koristi jer ga je najlakše kontrolirati, ali i proizvesti. Mrežice koje se koriste za takve mekocrtaće mogu biti u različitim bojama, no najčešće su ograničene na crnu i bijelu, kao univerzalne, te crvenu, zelenu i boju kože za specifične potrebe (zalasci sunca, krajolici i portreti bez izražene ili kompleksne pozadine).

Crna i bijela mrežica su nam naročito zanimljive jer su u općoj upotrebi, dok se mrežice u boji mogu nabaviti samo kod kompanija specijaliziranih za proizvodnju pomagala za filmska snimanja. Kao što smo već napomenuli efekt ovisi o gustoći uzorka i širini linija. Što je mrežica gušća efekt je jače izražen. Crna mreža omekšava sliku, smanjuje kontrast i prigušuje svijetle tonove ali ne stvara aureolu (halo efekt) oko izrazito svijetlih objekata. Bijela mreža raspršuje svijetle dijelove slike te se ovisno o svjetlini javlja manje ili više izražen svijetli obrub, to raspršenje omogućuje prodiranje svjetla u sjene i manje osvijetljene dijelove slike tako da oni postaju svjetliji. Mrežice u boji dat će slici obojenje u boji mrežice. Naši su primjeri napravljeni s filtrima kompanije Cokin, Net Filter 1 White i Net Filter 1 Black, linije koje tvore mrežicu nalaze se na razmacima od 1 mm.

Mekocrtać je jednostavno napraviti, omiljena metoda starije generacije fotografa je bila preko prednje leće objektiva navući dio stare najlonke i pričvrstiti je gumicom. Moguće je koristiti slične materijale, na primjer gazu ili rastresito tkan zavoj, mrežu za komarce ili neku drugu vrstu mreže, poput one od koje se izrađuju sita. Popularna metoda je i upotreba celofana, prvo ga treba dobro zgužvati, a nakon toga izravnati i nategnuti preko objektiva.

Ako ste spremni riskirati stari UV filtar možete na njega nanijeti razne materijale koji će dati zanimljive efekte, vazelin je vrlo popularan jer ga je moguće nanositi u slojevima različite debljine, brisati, nanositi ponovo, povlačiti po njemu linije, različito razmazivati i slično. Trajnija i sigurnija metoda, sigurnija u smislu da ne postoji mogućnost da vam se vazelin razmaže po aparatu, objektivu ili odjeći je proziran lak za nokte kojeg na razne načine možete nanijeti na UV filtar, a kad se osuši nema opasnosti od razmazivanja. Ne morate ga nanijeti na cijeli filtar, možete samo po rubovima i ne mora uvijek biti proziran, kao primjer može poslužiti Cokin Champagne filtar kojeg smo upotrijebili prilikom snimanja boce, on u sredini ima čisti ovalni dio, dok je oko njega hrapava struktura.