Slikanje snijega

Svatko tko je pokušao slikati snijeg znat će da to i nije baš tako jednostavno.

Budući da nas je dotična bijela stvar zatrpala, najmanje što možemo napraviti jest uzeti fotoaparat i uslikati je. Ipak, svatko tko je pokušao slikati snijeg znat će da to i nije baš tako jednostavno, jer snijeg ima to nezgodno svojstvo da zbog svoje blještavosti zbuni svjetlomjere fotoaparata, koji će ga uglavnom eksponirati pogrešno. Svjetlomjer zapravo ne zna što slikamo, pa će pokušati sve eksponirati kao neutralno, a u slučaju snijega to znači ozbiljno podeksponiranje ostatka kadra.

Za početak bi bilo dobro definirati što želimo dobiti – želimo li snijeg „prekuriti“ u jednoličnu bijelu površinu, kako bismo izvukli detalje u sjenama, ili pak želimo zadržati teksture u snijegu. Ako snijeg sačinjava manji dio kadra, vjerojatno možete mirne duše pustiti automatici da odluči o ekspoziciji, ali ako je većina kadra bijela, morat ćete se koristiti izvjesnim trikovima. Jedan od njih je spot mjerenje, a uz to možete konačno isprobati te manualne postavke o kojima se toliko priča.

Prebacite aparat na manualno (M na glavnom kotačiću), svjetlomjer prebacite na „spot“, postavite željenu blendu (radi dubinske oštrine), usmjerite središte zaslona na najsvjetliji dio snijega, te kotačićem ekspozicije postavite crtu na +1ev u odnosu na sredinu skale. Isto možete postići i u prioritetu blende lockanjem izmjerene vrijednosti AE-L funkcijom, a korekciju ekspozicije u tom slučaju postavljate za to predviđenom funkcijom. Aparat će spot mjerenjem snijeg smjestiti negdje na sredinu histograma, a korekcijom ekspozicije ćete pomaknuti histogram za jednu blendu desno. Nakon toga okinite probni snimak i pogledajte histogram, koji bi trebao izgledati slično kao na slici.

Kao što vidite, s desne strane ima još dosta prostora, što znači da su svi detalji u snijegu sačuvani, ali najsvjetlija nijansa je još uvijek dosta ispod čiste bijele – snijeg je, dakle, ocrtan kao jako svijetla siva površina. Da bismo dobili svjetliji snijeg, potrebno je korekciju ekspozicije pomaknuti na +1.5ev. Ako s tom postavkom okinete probni snimak i pogledate histogram, on će izgledati ovako:

Sad je situacija već bolja – histogram je optimalno iskorišten, a najsvijetlija vrijednost je čista bijela (RGB vrijednosti 255-255-255) s eventualnim minimalnim pregaranjem, tako da će većina detalja u svijegu biti sačuvana, ako to želite. Ako ipak želite „prekuriti“ dio snijega kako biste digli svjetlinu tamnih dijelova slike, dignite korekciju ekspozicije na +2ev. Time ćete skoro sav snijeg otjerati u zasićenje, a očuvat ćete tek dio obrisa.

Time ćete dobiti blještavo bijelu „high key“ sliku. Dakako, sve vrijednosti korekcije ekspozicije zapravo ovise o konkretnim svjetlosnim uvjetima, pa +2ev može biti daleko previše, a +1.3ev idealno. Morat ćete eksperimentirati i igrati se s histogramom, istodobno provjeravajući i izgled slike kao cjeline, jer ono što dobro izgleda na histogramu uopće ne mora biti dobro na konkretnoj kompoziciji. Zbog svog tog eksperimentiranja slikat ćete sporije i promišljenije, ali ćete zato imati daleko bolju kontrolu nad rezultatima, koji neće ovisiti o tome što je odabrao svjetlomjer, nego o tome što ste odabrali vi.

Ista pravila vrijede i za film – jedina razlika je u tome što ne možete odmah vidjeti rezultate, ali ako razumijete kako funkcionira spot mjerenje i ako znate koliko blendi dinamike ima film s kojim radite, možete iz prve dobiti savršene rezultate, a uz snimanje nekoliko varijacija po pola blende možete se osigurati od grešaka. U svakom slučaju, naučit ćete o svojstvima medija daleko više nego ako stavite svjetlomjer na automatiku i vjerujete mu na riječ.

Danijel Turina